Nasilje rađa nasilje

 

Ko je kriv za maloljetničko nasilje?

Ovih dana sam pogubio i ono malo živaca što mi je ostalo. Maloljetničko nasilje je uzbudilo cijelo društvo. Danima na TV-u gledam sociologe, socijalne radnike, psihologe, aktiviste. Traže se odgovori, traže se i ostavke odgovornih. Sve je podložno kritici i analizi osim onoga što je bitno. Ja nisam stručnjak, priznajem polupismen sam, ali nisam ni slijep ni glup. Neke stvari su jasne same po sebi. Koje?

Prva i najvažnija stvar, nedostatak bilo kakvih etičkih i moralnih vrijednosti u društvu. Kad je moja generacija odrastala svakodnevno smo u školi, kroz bezbroj primjera, učili o jednakosti i potrebi da dijelimo i budemo solidarni sa drugima. Efekti takvih priča su se najbolje vidjeli prilikom velikog odmora tokom kojeg smo dijelili pite, sendviče, kifle... sa rajom koja nema para za užinu. Danas djeca to ne rade. Jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučio od stare: «Sine najgore od svega je biti izdajica, izdajice niko ne voli». Dobro sam je zapamtio. Stari me je naučio da uvijek treba biti na strani slabijeg. Jebi ga i dan danas živim u skladu s tim.

Šta uče djecu u školi zadnjih petnaestak godina? Uče ih nejednakosti i netrpeljivosti (Hrvati ustaše izvršili genocid nad Srbima, Srbi četnici izvršili genocid nad Bošnjacima, Bošnjaci balije petsto godina nabijali na kočeve). Pa šta se drugo može očekivati od te djece nego da mrze druge i drugačije? Mržnja je samo korak do nasilja. Još nešto ovo društvo uči djecu. Moraš biti prvi i najbolji po svaku cijenu. Snalažljivost, prilagodljivost i sebičnost su osobine koje se danas cijene. Solidarnost, razumijevanje, odgovornost, kreativnost – ua komunjare.

Druga stvar na koju treba obratiti pažnju je na koga se mladi ugledaju? Danas se materijalno bogatsvo cijeni više nego bilo šta drugo. To možemo čuti od naših roditelja, prijatelja i poznanika na ulici, vjerskih zajednica i svih ostalih faktora društva. Ko su ti ljudi koji su se u vrijeme najveće bijede i neimaštine, u vrijeme rata i poraća uspjeli obogatiti? Ratni profiteri. Jedna od lekcija koje su mladi mogli naučiti iz ovog rata je ubijaj, otimaj, kradi, švercaj, nećeš odgovarati za svoja zlodjela, čak štaviše, ako imaš imalo mozga postaćeš ugledni biznismen, potporni stub svakog sistema. Tvoji roditelji rade za takve, oni su sponzori vannastavnih aktivnosti tvoje škole, sponzori gradske galerije, oni su pregovarači sa evropskim institucijama, članovi parlamenata, u njihovoj robnoj kući se snabdjevaš hranom i odjećom, na njihovom koledžu studiraš... Posebna priča je to da su ratni profiteri omiljeni likovi vjerskim vođama, koji ih svojom podrškom amnestiraju za zločine pred ono malo naroda što još uvijek ima trunku samopoštovanja, a ovi ih zauzvrat bogato daruju. Nisu oni jedini imućni. Osim ratnih profitera dobro stoje i oni što obavljaju prljavi dio posla za njih (preprodaja droge, prostitucija, utjerivanje dugova, ubistva). Mnogi mediji ih od milja zovu «žestoki momci sa asfalta», ja ih zovem kriminalci i ubice. Krupni su to momci u velikim i sjajnim autima, ostavljaju visoke napojnice i djevojke bez daha. Ipak, teško se pobrojani mogu porediti sa apsolutnim zvijezdama jet seta, političarima. Za konkretan primjer uzimam bogove, šahove, kraljeve, careve, najdražeg nam premijera RS Milorada Dodika i njegovog kolegu iz FBiH Nedžada Brankovića. Laktaški bizon redovno na konferencijama za štampu sipa najprimitivnije uvrede na račun svih neistomišljenika, često i otvoreno prijeti. Da li ga novinari osuđuju ili barem ismijavaju? Ne, naprotiv, oni se smijulje njegovim uvredama i ozbiljno klimaju glavom na izrčene prijetnje. Da li ga društvo osuđuje? Ne! On je u RS popularniji nego što je Milošević ikad bio, ta se popularnost može porediti samo sa Karađorđem. Uglađena lopovčina Branković, vlasnik bezbroj dionica najprofitabilnijih preduzeća, najveći pojedinačni dioničar društva za upravljanje PIF-ovima putem medija poručuje kako javnost ne razumije te komplikovane pojmove kao što su fondovi i društva za upravljanje istim. Da li ga narod naziva lopovom koji se obogatio rasprodavajući i otimajući našu muku, lažovčinom? Ne, naziva ga sposobnim političarem i biznismenom. Kako da se mladi ponašaju ako žele biti priznati (čitaj bogati) članovi društva ako ne po uzoru na ratne profitere, kriminalce i bahate vlastodržce?

Aktivizam ili populizam?

Od plaćenih vladinih i «nevladinih» stručnjaka koji laprdaju o svemu i svačemu samo ne o društvenoj odgovornosti za maloljetničko nasilje, koji predlažu svakakve gluposti samo ne radikalne društvene promjene (zašto se u socijalističkoj Jugoslaviji nije desila niti jedna jedina pljačka banke, ni jedna jedina otmica, nije postavljena ni jedna eksplozivna naprava pod auto?) su me uspjeli više iznervirati samo aktivisti. Umjesto da ukazuju na odgovornost vladajućih oligarhija, neminovnost promjene društvenih odnosa iz temelja oni zahtjevaju ostavku gradonačelnice Sarajeva (čuo sam čak i izjavu da je njena funkcija da bude majka Sarajeva, da nije tragično bilo bi smiješno), zahtijevaju da policija i sudstvo počnu raditi svoj posao. Svi mi, uključujući i navedene aktiviste, odlično znamo za koga rade sudstvo i policija i šta je njihov posao. Stvarno ne mogu vjerovati da su pomenuti zahtjevi plod ozbiljnog razmišljanja i diskusije unutar aktivističke zajednice i to iz više razloga. Mnoge od ljudi koji su pokrenuli te proteste i postavili te smiješne zahtjeve poznajem lično. Riječ je o mladim, pametnim, čak i obrazovanim ljudima sa dobrim namjerama. Takvi ljudi ne mogu očekivati da će promjena gradonačelnice smanjiti stopu maloljetničkog nasilja. Oni bi morali biti svjesni stvarnih uzroka problema nasilja (ne samo maloljetničkog) u Bosni i Hercegovini (na žalost ograničili su se samo na sarajevski kanton što je još jedan minus, nasilje je sveprisutno). Sve me ovo navodi na zaključak da su motivi za ovakav angažman populistički, tj. da se ova situacija koristi da bi se pokupile simpatije javnosti. Na žalost, ova taktika ne vodi nigdje i dugoročno je kontraproduktivna.

Pazi šta ćeš poželjeti možda ti se i ostvari

Jedna od najozbiljnijih zamjerki koje mogu uputiti aktivističkom pokretu DOSTA! (o GROZDU koji je od strane američke vlade plaćen milionima da zavodi mlade i stvara iluziju aktivizma neću ni govoriti) je potpuna nepromišljenost postavljenih zahtjeva. Ako organizujete proteste, animirate javnost i postavljate zahtjeve trebate dobro razmisliti kakav može biti krajnji ishod vaših aktivnosti. Ono što je već najavljeno je da će se povećati broj policijskih patrola na ulici, broj legitimisanja, pretresa prolaznika, postavljane video nadzora i «zaštitara» (listom kriminalci i bivši policajci kojima je oduzeta licenca zbog kriminalnih aktivnosti i/ili prekomjerne upotrebe sile) u sredstvima javnog prevoza, povećanje policijskih ovlasti, tj. smanjenje građanskih prava i sloboda. Da li je to cilj vašeg protesta? Da li iko ozbiljan misli da policija nema dovoljno ovlasti i kapciteta da se značajno suprotstavi kriminalu, da policija i sudstvo nisu jedna od najvažnijih karika u lancu kriminala i korupcije, da će navedene mjere smanjiti stopu nasilja u društvu? Ko to može reći da će zatvaranje maloljetnika u KP domove osloboditi društvo nasilja, a od njih napraviti bolje ljude? Ne budimo smješni. Na žalost, tek kad prvi aktivisti DOSTA! zbog lijepljenja plakata i pisanja grafita, mladi koji izgledaju drugačije od izgleda na koji su «organi reda» navikli budu brutalno pretučeni od strane policije na ulici, kad vas/nas iz noći u noć budu legitimisali i pretresali (sve sam navedeno doživio na svojoj koži), a mafijaši i pravi nasilnici i dalje budu ugledni članovi društva biće vam jasno o čemu pišem.

U nadi da će ovaj tekst biti shvaćen kao konstruktivna kritika poručujem pazite šta ćete poželjeti možda vam se i ostvari.