Tuesday, December 4, 2007

Anarhopank festival !


Zdravo ekipa,

Svi vi koji ovo citate vec manje-vise znate da se medju anarhistima/kinjama i pankerima/kama u BiH pocetkom godine razvila inicijativa za udruzivanje u anarhopank savez- APS . Kao prvu zajednicku aktivnost odlucili smo organizovati anarhopank festival koji bi se odrzao tokom treceg vikenda u januaru. Na festivalu zelimo razgovarati i dogovoriti se o zajednickom radu kroz APS,odrzati radionicu «kako pokretnuti HNO kolektiv u svom gradu» i ulicnu akciju «Hrana, ne oruzje», predstaviti anarhisticke ideje na kreativan nacin kroz izlozbe, projekcije i koncerte, a dabi to sve i uspjeli potrebna nam je vasa pomoc.

Pomoci mozete svi u skladu smogucnostima. Trebaju nam kreativni prijedlozi za ime festivala, vizuelni identitet (plakati, leci, logo), promociju. Pomocmoze biti i novcana, a bice iskoristena da se pokriju putni troskovi i hranaucesnicima te plati razglas (koji dogovaramo ispod svake cijene).Naravno, imacemo lovu od ulaza, probacemo da dobijemo nesto i od sanka, ali tosigurno nece biti dosta. Zato molim sve vas, koji imate mogucnost da organizujete benefit dogadjanja (partiji, koncerti...) ili jednostavno imatenesto novca koji mozete odvojiti, da nam pomognete. Zelimo uraditi i benefit kompilaciju za APS pa pozivamo sve vas koji imate snimke ili prijatelje koji ih imaju da nam posaljete. Kompilacija cese prodavati tokom festivala (eventualno zaradjeni novac ce se iskoristiti za aktivnosti APS-a koje ce biti precizirane na sastanku tokom festivala), a odredjeni broj primjeraka ce biti podjeljen bendovima koji su na njoj ucestvovali. Od velike pomoci su i donacije knjiga, fanzina, pamfleta,filmova... koji se bave nama interesantnim temama (analiza i kritika drustvenihodnosa, aktivizam, ekologija i zastita zivotne sredine, angazovana umjetnost,subkultura...).

Moramo istaci da nam nije cilj organizovati muzicki festival, vec festival koji ce ljudima predstaviti anarhizam i pank u raznim vidovima njihovog izrazavanja, kao kombinaciju aktivistickog i kreativnog pristupa u kritici drustvenih odnosa.

U skladu s tim evo i okvirnogprijedloga programa:

1. dan

prijepodne radionica Kako pokrenuti kolektiv«Hrana, ne oruzje» u svom gradu, HNO kolektiv Sarajevo vodi zainteresovane uakciju prikupljanja hrane.

15.00 - 18.00 sastanakAPS-a i rucak

18.30 – 19.15projekcije aktivistickih filmova – potrebni prijedlozi za izborfilmova

19.30 otvaranjeizlozbe kolaza «BH danas»

20.30 – 00.00 koncert5-6 punk bendova (po pola sata svirke) – dogovori sa bendovima su u toku

2. dan

prijepodne kolektiv «Hrana, ne oruzje» izainteresovani kuhaju hranu za akciju

13.00 – 15.00 akcija«Hrana, ne oruzje»

16.00 – 18.00sastanak APS-a

18.30 – 19.15 projekcijeaktivistickih filmova – potrebni prijedlozi za izbor filmova

19.30 otvaranjeizlozbe- potreban prijedlog za izlozbu

20.30 – 00.00 koncert5-6 punk bendova (po pola sata svirke) –dogovori sa bendovima su u toku

Monday, October 15, 2007

Novi Sad, 7. 10. 2007.


Sljedeći tekst je pruzet sa http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=55535&topic=7&newlang= događaji iz Novog Sada iz lične perpsektive jednog od Antifa aktiviste :
Krenuli smo oko 12h. Već na samom početku, pre polaska, na stanici su nas okruživali panduri, razgledajući transparente, tražeći dokaze da se uvere da mi nismo nacisti. Autobus kojim smo trebali doći do Novog Sada izgledao je bolje nego što je zaista bio. Taman kada smo se namestili unutra, vozač je izašao napolje da ga popravlja,a vesela ekipa ga sledila dobacujući - '''Ajmo, ljudi, izlazite da malo poguramo''. I prisutni panduri su pozvani da poguraju bus, čime nisu baš delovali oduševljeno. Već na izlasku iz grada prvo zaustavljanje - pandurske marice i provera. Na ulasku u Novi Sad opet isto, s tim što sada dobijamo pratnju do grada. Ne možemo se naći se ekipom iz Crne kuće na predviđenom mestu, pošto su panduri blokirali ceo grad. Izlazimo iz autobusa i čekamo. Pokraj nas staje tip na motoru i traži Tešu. Stoji i pilji u sve nas oko minutu pokušavajući da nam zapamti lica, zatim dodaje gas i manijačkom brzinom beži sa tog mesta. Ili je pandur ili nacista, prolazi mi kroz glavu. Drug mi govori da je taj Teša jedan od glavnih novosadskih nacoša. Još nismo stavili marame.

Panduri našu grupu od šezdesetak ljudi ponovo zaustavljaju na Trgu, nepoverljivo nas posmatrajući i uzimajući osnovne podatke od ljudi na čelu kolone. Prolaznici na ulici nas takođe nepoverljivo gledaju, a neki nas prate i snimaju. U gradu je klaustrofobično jer policija je na svakom koraku. Nastavljamo dalje do Crne kuće. CK13 ima odličan položaj u centru grada, i kao što joj samo ime kaže okrečena je u crnu boju. Odličan prostor za naše i ne samo naše uslove. Ulazimo u dvorište, gde se već skupio deo novosadske ekipe. Prostor za koncerte je sjajan, sa malom binom i klubskim kapacitetom sposobnim da primi bar 300 do 400 ljudi. Atmosfera se sada popravlja, kreće komunikacija i pozdravljanje sa poznanicima/ama iz drugih gradova. Iznosi se vegetarijanska klopa, baš u trenutku kada počinje da me brine glad.

Približava se vreme, već je pola četiri. Od organizatora dobijamo žute trake sa crvenim trouglom, koje vežemo na sebe. Žuto je u znak sećanja na trake koje su Jevreji morali nositi tokom II svetskog rata, a crveni trougao se odnosio na političke zatvorenike. Formiramo kolonu od oko 200 i više ljudi, stajući iza transparenta ''Protiv fašizma svim sredstvima!''. Prijatno sam iznenađen brojem ljudi koji su došli iz Beograda, skoro polovina našeg radikalnog bloka. No ima nas sa svih strana. Dobro je. Sada svi nosimo marame.

Polako se krećemo i izlazeći iz naše male ulice, nalećemo na kolonu koju predvodi Čanak. Stajemo. Oni nas zbunjeno gledaju, a on iskoračuje ispred nas i pometeno čitajući natpis na glavnom transparentu izgovora: ''Ovi su naši...'', i verovatno nesvesno nam daje znak da krenemo za njim. Čekamo da prođe njihova kolona i potom nastavljamo dalje. Zauzimamo položaj, okrenuti leđima glavnom skupu, a gledajući napred prema mestu gde su nacisti trebali da održe svoj miting, marš, ili kako su ga već nazvali. Novinari su kao pomahnitali, trče sa glavne bine, postavljaju kamere i snimaju nas, vade fotoaparate i slikaju. Među njima su i nacoši sa fotoaparatima. Marame su odlično odigrale svoju ulogu, niko se nije mogao prepoznati na fotografijama koje su objavili par dana kasnije na svom sajtu.

Nešto pre 17h polako krećemo prema mestu gde su nacoši trebali održati svoj skup. Tu stajemo da ih sačekamo. U jednom trenutku vidim lice Čedomira Jovanovića - što kod mene izaziva kolutanje očima i osmehivanje ispod marame. Neki od nas zadnji put su ga videli uživo u novembru 2006, kada su ga izbacivali sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, na koji je, zajedno sa svojim naoružanim obezbeđenjem, došao u jeku predizborne kampanje. Tada je delovao mnogo nervozan i pretio je, a kojekakve nevladine i studentske organizacije pod uticajem LDP-a su nas, dan kasnije, nazvale fašistima. Fašisti nismo. Ali ''Ko neće da se bori protiv kapitalizma, neka ćuti o fašizmu''. Sa njim je i Čanak. Neko im dobacuje: ''Šta je političari, sačekajte malo sa nama naciste!''. Čanak se okreće i odgovara: ''Ali, neće biti nacista...''. Ponovo glasovi iz našeg bloka: '' Neka idu... Idite! Idite dalje! Ne trebate nam.''.

Još malo stojimo, a potom krećemo, sada zajedno sa ostatkom kolone. Pokraj nekakvog parka, odvojenog ogradom od puta, stoji gomila pandura, žandarma, i tu čujemo povike o Srbiji, Vojvodini, Kosovu. Nastaje haos, jurimo napred, ka ogradi, ali tu su panduri. Ljudi oko mene viču - ''Pobićemo fašiste! Pobićemo fašiste!''. Njihovo dobacivanje se ne čuje. U toj gunguli teško je reći ko je prvi bacio kamen, ali nakon što se jedan od njih penje na ogradu i salutira, ka njemu instinktivno kreću novčići i upaljači. Bes je skoro fizički opipljiv. Prvo salutira nacistički, a potom se valjda seti koja im je zvanična priča, pa ispruženi dlan pretvara u tri prsta. Lete kamenice - sa njihove strane je park, pa im je lakše da se snađu. Sa ove naše strane je samo asfalt, tako da moramo da im vratimo ono sa čime su nas već gađali. Panduri stoje između dve vatre i ništa ne rade, čekaju valjda naređenje. Mene nijedan kamen ne pogađa, ali prijateljicu pogađa u glavu. Na sreću, ništa strašno. Neko baca dimnu bombu, čuju se glasovi ''Suzavac! Suzavac!'' i malo se povlačimo. Opet sa nastavlja kamenovanje. Panduri ulaze u njihov deo i počinju da ih hapse. No, i dečka pankera koji je stajao u koloni ispred mene takođe hapse. Povlačimo se prema keju. Kraj nas prolaze kola Hitne pomoći. Neko uzvikuje: ''Sigurno njih vode!'' i baca kamen ka kolima.

Sve se smiruje. Polako se skupljamo, od drugara/ica niko nije ozbiljnije povređen, ni uhapšen. Idemo nazad prvo do Crne kuće, a potom do našeg autobusa, praćeni pandurskim maricama. Prate nas do izlaza iz grada. Na izlazu iz grada autobus se opet kvari. Unutra se slažu utisci, od jedne saputnice čujem da su joj unutar našeg bloka rekli da spusti gay zastavu koju je nosila, jer neki od novosadskih navijača neće hteti stajati sa nama. To je glupost. To nije antifašizam. No biće još prilika za razvijanje slobodarskog duha. Danas nije bilo loše. Prvi ozbiljniji antifa skup i prvi ozbiljniji radikalno levi/anarhistički izlazak u javnost. Nacionalni stroj tu nije toliko bitan. Njihove političke analize o jevrejskoj/cionističkoj vladi u senci su na nivou dece iz osnovne škole. Jedina politička budućnost za takav profil ljudi jeste formiranje paravojnih formacija u kojima bi mogli da rade ono u čemu su najbolji - povređuju druge ljude - pod sponzorstvom pametnijih i moćnijih igrača. Na žalost, takvih igrača u Srbiji danas ima više nego nekoliko, a društveno/politička situacija pogoduje bujanju desničarskih i šovinističkih ideja. Dovoljno je samo pogledati mejnstrim političku scenu Srbije, kao i raspravu koja se u Skupštini odigrala povodom svega ovoga. Jedinu političku budućnost ljudi oko Nacionalnog stroja mogu da imaju dok sviraju ratne trube.

I ko je ono rekao Kosovo, ljubi li ga majka u čelo Koštunjavo?

Evo za kraj, odlicna analiza celog dogadjaja:

http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=55530&topic=7&newlang=

Monday, October 8, 2007

O izborima, reformama i policiji

Ovih dana sve su cešće rasprave o tzv. reformi policije, koju treba da provede Bosna i Hercegovina da ostvarila mogućnost pristupanja Evropskoj Uniji, odnosno potpisivanja sporazuma o stabilizaciji i pridruћivanju. Dok su gospoda Silajdžić i Dodik tvrdoglavo odbijali razne nacrte i ostajali principijelni pri svojim zahtjevima, gospodin visoki predstavnik je pokušavao da ostvari korak naprijed u ovom procesu podnoseci svoj nacrt reforme, kojeg su obje strane zduљno odbacile, saglasivљi se barem po tom pitanju i iz tog aspekta, o tome kako je reformiranje drћavnog aparata prisile vaћan princip koji ce odrediti buducnost države. Zatim su sastavili i potpisali protokol koji ce poslati visokom predstavniku Miroslavu Lajcaku.

Dodik i Silajdžić su istakli da ce taj dokumenet biti dovoljan da Brisel odobri potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju izmedu Bosne i Hercegovine i Evropske unije, brbljajući o tome kako su znacajno približili stavove u vezi sa reformom. Naravno, približavanje stavova se desilo neposredno nakon što su pocele kolati glasine kako ce Lajcak smijeniti i Dodika i Silajdžića. Nameće se zaključak da je funkcionerska fotelja bitnija od takozvanih samoproklamovanih interesa koje zastupaju i brane obje strane, svaka svoj, te da je opstanak na funkciji vrijedan svakog odricanja, makar to bilo na racun stavova koji se baziraju na njihovoj svakidašnjoj dnevnopolitičkoj retorici, kojom su ova dva majstora prevare ubijedili glasače na prošlim izborima da su baš oni ti koji ce riješiti sve njihove probleme.

Samo jedan jedini primjer, prilično shvatljiv svakom prosjecnom covjeku, dovoljan je da potvrdi dvije bitne cinjenice, koje proizlaze jedna iz druge:

1.) svaki izbori su farsa
2.) onima koji su na vlasti narod ne znaci ništa

Zašto je to tako?

U predizbornoj kampanji oba politicara, i predstavnik Nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik, i 100% za-bosanac Haris Silajdћic svoju priliku vidjeli su u nacionalistickoj retorici, u budenju nacionalne svijesti naravno na racun druge nacije. Kod našeg naroda taj duh nije teško probuditi, pa su i jedan i drugi požnjeli odlične rezultate na izborima, Silajdžic nam je postao član predsjedniљtva, a Dodik premijer manjeg entiteta. Obećavajući rješenje problema i zalaganje za provodenje svojih ideja (koji su automatski i "naši", ili "njihovi", svejedno), narod je zamoljen za darivanje legitimnosti, jedinog sredstva za uspješnu primjenu onoga što narod želi. Sigurno ... naravno, došavši na vlast, kroz permanentno obmanjivanje naroda najgorom vrstom politikanstva i retorike, ova dvojica su držali i drže narod u obmani da rade za njihovo dobro. Nedavno su pokazali da iza onog što serviraju narodu ne stoje ni sami. Najvažnija stvar je očuvanje pozicije.

Bilo kako bilo, kako sada stvari stoje reforma će se jednom morati sprovesti, s njima ili bez njih, a to bi trebalo da znaci zadržavanje državnog aparata prisile, njegovo jačanje. Ta policija je potrebna istom tom državnom aparatu, oličenom u bilo kojem i bilo kakvom funkcioneru, izmedu ostalog i da sankcionira ono što vlast kaže da je potrebno sankcionisati. I zbog toga narod treba da se zamisli, jer doci ce vrijeme kada ce se ovakva vlast morati smjenjivati prisilno, a tada ce "naša" ili "njihova", "zajednicka" ili "razjedinjena", "državna" ili "mjesnozajednicka" policija intervenirati. Narod je izabrao krojače svoje sudbine, i ako jednom postane toliko revoltiran da izade na ulicu, aparatura istih tih koje je izglasao ce ga tada sprječavati da ostvari svoje zahtjeve. Ne jednom, policija je dokazala da je spremna oduzeti po potrebi i život, samo da bi ostala na nivou zadatka i ispunila očekivanja.

Kontekst je dakle širi. Ne treba se pitati kakva policija nam treba, odnosno kakvi političari nam trebaju, vec zašto nam je policija uopšte potrebna i da li je potrebna, i da li želimo društvo u kojem ce uvijek postojati dodici i harisi koji ce povjerenje naroda prodavati za komad fotelje, ili bi bolja opcija bila društvo bez autoriteta, koje bi samo uredivalo svoju sudbinu? Ovakav sistem kakav je danas, uz sve svoje razlike u politickim programima i svjetonazorima, uz sve razlike u pogledu toga kako urediti državu, ni jednom nije dovelo u pitanje sistem predstavništva, sistem parlamentarne demokratije i princip izbora. To je ono u cemu su sve politicke stranke jednake, ne zbog toga što poštuju ustavne i demokratske principe, ne zbog toga љto se zalažu za ostvarenje demokratije i humanih ideja, nego zato što upravo ovakav sistem betonira temelje njihove vladavine, zato što pomocu njega oni će uvijek moci proklamovati ideje i ciljeve, i prelaziti preko njih, imajuci uvijek beneficije koje danas uživaju. Uz sve međusobne razlike političke partije ce se uvijek složiti oko opštih principa izbora i oko "demokratskih" načela vladavine prava. Ponavaljam, ne zato jer smatraju da je taj sistem pravičan, nego zato љto im on omogucuje održavanje jaza izmedu tlačitelja i potlačenih, izmedu običnog čovjeka i njih, da bi u zabludi mogli održavati obespravljenog prosjecnog građanina i preko njegovih leda graditi kule i gradove.


Mihail Bakunjin je pisao:

"Predstavnički sistem, daleko od toga da je neka garancija za narod, on naprotiv stvara i garantira trajno postojanje jedne vladajuce aristokracije protiv tog istog naroda, a opće pravo glasa nije ništa drugo nego jedno odlično sredstvo tlačenja i uništenja naroda i to baš u ime jedne umišljene volje naroda..."




Tuesday, September 11, 2007

Razgovor sa Noamom Chomskym:

Marksizam, anarhizam i nada za budućnost

Noam Chomsky je poznat po svojoj kritici američke spoljne politike i svom radu na polju lingvistike. Manje je poznata njegova podrška slobodarskim socijalističkim ciljevima. U posebnom intervjuu rađenom za «Crveno Crnu Revoluciju» («Red and Black Revolution»), Chomsky otkriva svoje poglede na anarhizam i marksizam, kao i izglede socijalizma danas. Intervju je vodio Kevin Doyle u maju 1995.

CCR: Za početak da kažemo da si ti, Noam, već dugo zagovornik anarhističke ideje. Mnogi ljudi su upoznati sa uvodom koji si napisao za «Anarhizam» Danijela Guerina 1970. ali i u skorije vrijeme na primjer u filmu «Prizvodnja pristanka» («Manufacturing Consen») si iskoristio priliku da ukažeš na potencijal anarhizma i anarhističke ideje. Šta je to što je tebe privuklo anarhizmu?

CHOMSKY: Anarhizam me privukao još kao tinejdžera, čim sam počeo da širim svoje vidike, i još nisam našao razlog da mjenjam stare stavove. Mislim da je pravi smisao u pronalaženju i prepoznavanju struktura autoriteta, hierarhije i dominacije u svim aspektima života i izazivanju istih, jer u slučaju da se njihovi postupci ne mogu opravdati oni su nelegitimni i treba ih raskrinkati, u cilju proširenja ljudskih sloboda. To uključuje političku moć, vlasništvo i upravljanje, odnose između muškaraca i žena, roditelja i djece, našu kontrolu nad sudbinom budućih generacija (osnovni moralni imperativ pokreta za očuvanje okoline, po mom mišljenju) i mnogo drugih stvari. Prirodno, ovo predstavlja izazov velikim institucijama sile i kontrole: državi, nebrojenim tiranijama privatnog kapitala koji kontrolišu najveći dio lokalne i međunarodne ekonomije, itd. Ali ne samo njima. Tako sam uvijek shvatao suštinu anarhizma: uvjerenje da se tvrdnje autoriteta moraju prikazati kao neosnovane i raskrinkati ih ako se ne dokaže suprotno. Ponekad se to može dokazati. Ako sam u šetnji sa unucima i ako oni istrče na prometnu ulicu, upotrijebiću ne samo autoritet nego i fizičku silu da ih zaustavim. Ova reakcija je izazvana, ali mislim da može spremno prihvatiti izazov. Postoje i drugi slučajevi; život je složena stvar, mi znamo jako malo o ljudima i društvu, a pompezni proglasi generalno čine više štete nego koristi. Ipak, mislim da je perspektiva ono što vrijedi i da možemo daleko dogurati.

Prije uopštavanja krećemo od pojedinačnih slučajeva iz kojih proizilaze pitanja od interesa i značaja za ljude.

CCR: Istina je da su tvoje ideje i kritike sada poznatije širem krugu nego ikad prije. Takođe bi trebalo reći da mnogi poštuju tvoje poglede. Šta misliš kako je u ovom kontekstu primljena tvoja podrška anarhizmu? Posebno me interesuje kako reaguju ljudi koji se prvi put zainteresuju za politiku i susretnu sa tvojim mišljenem. Da li su takvi ljudi iznenađeni tvojom podrškom anarhizmu? Da li se interesuju?

CHOMSKY: Opšta intelektualna kultura '' anarhizam '' povezuje sa haosom, nasiljem, bombama, razdorom itd. Ljudi su zato često iznenađeni kada pozitivno govorim o anarhizmu i prepoznam sebe u vodećim načelima unutar njega. Moj dojam je da većini osnovne ideje izgledaju razumne nakon što se uklone oblaci. Naravno, kad se radi o konkretnim stvarima, recimo prirodi porodica ili kako bi radila ekonomija u slobodnijem i pravednijem društvu, javljaju se samo pitanja i oprečnosti. Ali tako i treba biti. Fizika ne može stvarno objasniti kako voda teče iz vaše česme u sudoper. Kad se okrenemo silnim složenim pitanjima od velikog značaja ljudima, razumjevanje je veoma slabo, jer takva pitanja ostavljaju dosta prostora za neslaganje, eksperimentisanje, intelektualno i životno istraživanje mogućnosti, i pomažu nam da naučimo više.

CCR: Anarhizam je, možda češće nego bilo koja druga ideja, bio žrtva pogrešnih tumačenja. Anarhizam raznim ljudima može predstavljati razne stvari. Da li se često nađeš u situaciji da moraš objašnjavati šta podrazumijevaš pod anarhizmom? Da li ti smeta pogrešno tumačenje anarhizma?

CHOMSKY: Svako pogrešno tumačenje predstavlja smetnju. Mnoga od njih potiču od struktura moći kojima je u interesu onemogućavanje razumijevanja, iz očiglednih razloga. Sjetimo se David Hume-ovih ''Principles of Government''. Iskazao je svoju iznenađenost činjenicom da su se ljudi ikad potčinili svojim vladarima. Zaključio je da pošto je ''snaga uvijek na strani potčinjenog vladari nemaju ništa što bi ih održalo, osim mišljenja vlast je dakle zasnovana samo na mišljenju, i to je načelo na kom su zasnovane kako najdespotskije i najmilitantnije, tako i najslobodnije i najpopularnije vlade''. Hume je bio jako pronicljiv, ali istovremeno, teško da bi se mogao nazvati slobodarom prema današnjim shvatanjima.On zasigurno potcjenjuje djelotvornost sile mada mi se njegova opažanja čine u osnovi tačna i važna, naročito u slobodnijim društvima u kojima je umjetnost kontrole mišljenja daleko usavršenija. Pogrešna tumačenja i drugi oblici izvrtanja istine su neizbježne popratne pojave.

Dakle, da li mi smetaju pogrešna tumačenja? Naravno, ali smeta mi i loše vrijeme. To je nešto što će postojati dok god koncentracije moći budu stvarale klasu koja će ih služiti i braniti. Pošto oni obično nisu vrlo pametni, ili su dovoljno pametni da znaju da im je bolje ne ulaziti ni u kakve rasprave, okrenuće se pogrešnom tumačenju, ocrnjivanju i drugim sredstvima koja su dostupna onima koji znaju da će ih štititi razna sredstva dostupna moćnicima. Trebali bi razumijeti zašto dolazi do ovakvih problema i riješiti ih na najbolji mogući način. To je dio projekta oslobođenja-nas samih i drugih, ili još bolje, ljudi koji sarađuju na ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Zvuči lakovjerno, a to i jeste. Ali tek kada nestane apsurdnosti i samodovoljne izvještačenosti, biću u mogućnosti da nađem svjedočenja o nelakovjernim ljudskim životima i društvima.

CCR: A kakva je situacija u čvršćim ljevičarskim krugovima, gdje se može očekivati veće poznavanje pojma anarhizma? Da li tu nailaziš na iznenađenja u odnosu na svoje stavove i podršku anarhizmu?

CHOMSKY: Ako sam dobro shvatio šta podrazumijevaš pod ''čvršćim ljevičarskim krugovima'', nema mnogo iznenađenosti mojim stavovima o anarhizmu, jer se o mojim stavovima vezanim za bilo šta vrlo malo zna.To nisu krugovi sa kojima sarađujem. Rijetko ćete naići na nešto što upućuje na ono što govorim i o čemu pišem. Ovo naravno nije sasvim tačno. Tako ćete u SAD (ali rijeđe u UK ili na drugim mjestima) naići na neko poznavanje mog rada u određenim nezavisnijim i više kritički nastrojenim sektorima onoga što bi se moglo nazvati ''čvršći ljevičarski krugovi '', a tu i tamo imam i lične prijatelje i saradnike. Ali zavirite u knjige i žurnale i znaćete šta hoću da kažem. Ne očekujem da ono što pišem i govorim u tim krugovima bude prihvaćeno sa nimalo više odobravanja nego u klubu studenata ili uredništvima časopisa, ali opet, sa izuzecima.

Pitanje nije izloženo u potpunosti, tako da je na njega teško odgovoriti.

CCR: Mnogi su primjetili da koristiš izraz ''slobodarski socijalisti'' u istom kontekstu u kojem koristiš i riječ ''anarhizam''.Smatraš li da su ovi termini slični? Da li je za tebe anarhizam oblik socijalizma? Ranije se govorilo da je ''anarhizam jednak slobodarskom socijalizmu''. Da li bi se složio sa ovakvim izjednačavanjem osnova?

CHOMSKY: Uvod u Guerinovu knjigu koju si spomenuo počinje citatom jednog simpatizera anarhizma iz prošlog vijeka, koji kaže da ''anarhizam ima široka leđa'' i ''može izdržati svakakav teret''. Postoji jedan ključni element koji se tradicionalno naziva ''slobodarski socijalizam'' . Tu i tamo sam pokušavao objasniti šta pod tim podrazumijevam naglašavajući da se moje mišljenje teško može nazvati originalnim; ideje uzimam od vodećih figura anarhističkog pokreta koje citiram, a koji prilično dosljedno sebe opisuju kao socijaliste, dok istovremeno oštro osu|uju ''novu klasu'' radikalnih intelektualaca koji žele dostići državnu moć na osnovu narodne borbe i postati poročna ''crvena birokratija'' na koju je Bakunjin upozoravao; a što se često naziva ''socijalizam''. Slažem se sa stavom Rudof Rocker-a da ove (prilično suštinske) tendencije u anarhizmu proističu iz najvrijednijih ideja prosvjetiteljskog pokreta i klasične slobodne misli, u stvari čak mnogo više nego što je opisao, što sam i pokušao prikazati. One se oštro suprotstavaljaju marksističko-lenjinističkoj doktrini i praksi, naročito ''slobodarskim'' doktrinama koje su popularne u SAD i UK, kao i drugim savremenim ideologijama, koje se, čini mi se, zauzimaju za ovaj ili onaj oblik nelegitimnog autoriteta, često i prave tiranije.

CCR : Kad si u prošlosti govorio o anarhizmu, često si isticao primjer španske revolucije. Za tebe izgleda postoje dva aspekta ovog primjera. S jedne strane, iskustvo španske revolucije je, kako kažeš dobar primjer ''anarhizma na djelu''. S druge strane si takođe isticao špansku revoluciju kao dobar prijmjer šta su radnici u stanju postići pomoću svog truda koristeći demokratiju zasnovanu na principu učešća. Jesu li ova dva aspekta- anarhizam na djelu i demokratija na principu učešća za tebe ista stvar? Je li anarhizam filozofija koja propagira moć naroda?

CHOMSKY: Nerado upotrebljavam pomodne višesložnice kao ''filozofija'' da ukažem na ono što smatram običnim zdravim razumom. Nisam ni ljubitelj slogana. Dostignuća španskih radnika i seljaka prije gušenja revolucije bila su zadivljujuća na mnogo načina. Termin ''demokratija na principu učešća'' je jedan od novijih, nastao je u drugom kontekstu, ali sigurno je da postoje dodirne tačke. Žao mi je ako ovo djeluje kao izbjegavanje. To i jeste, ali samo zato što smatram da ni koncept anarhizma, kao ni koncept demokratije na principu učešća nisu dovoljno jasni da bi mogli odgovoriti na pitanje da li su isti.

CCR: Jedno od najvećih dostignuća španske revolucije bio je stepen uspostavljanja ''direktne'' demokratije. Procijenjeno je da je učestvovalo preko 3 miliona ljudi. Ruralnom i urbanom proizvodnjom su upravljali sami radnici. Je li po tvom mišljenju slučajno da su anarhisti, poznati po svom zalaganju za individualne slobode, uspjeli na polju kolektivnog upravljanja?

CHOMSKY: Ne radi se ni o kakvoj slučajnosti. Tendencije unutar anarhizma, koje sam uvijek smatrao najubjedljivijim, teže ka visoko organizovanom društvu, objedinjavanju raznih vrsta struktura (radno mjesto, zajednica i različiti oblici dobrovoljnih udruženja), kontrolisanih od strane učesnika, a ne onih koji su u poziciji da izdaju naređenja (osim kad se autoritet može opravdati što je ponekad slučaj u nepredviđenim situacijama).

CCR: Anarhisti često ulažu puno truda u izgradnju ''direktne'' demokratije. Često ih optužuju za ''dovođenje demokratije do krajnosti''. Ipak, uprkos tome mnogi anarhisti nisu spremni prepoznati demokratiju kao centralnu komponentu filizofije anarhizma. Anarhisti za svoju politku često kažu da se tu radi o ''socijalizmu'' ili o''individualnosti'', ali manje je vjerovatno da će reći da se tu radi o demokratiji. Slažeš li se da su ideje demokratije centralna karakteristika anarhizma?

CHOMSKY: Kritike ''demokratije'' kod anarhista su u mnogim slučajevima kritike parlamentarne demokratije, pošto se javljaju u društvima sa duboko represivnim karakteristikama. Uzmimo za primjer SAD, koje od samog nastanka gajile princip slobode. Američka demokratija je zasnovana na na načelu koje kaže, kako je James Madison istakao 1787. godine u Ustavnoj konvenciji, da je osnovni zadatak vlasti ''zaštititi bogatu manjinu od većine''. Tako je upozorio da kada bi se u Engleskoj, jedinom tadašnjem modelu kvazi-demokratije, narodnim masama dozvolilo učešće u javnim pitanjima, oni bi sproveli agrarnu reformu ili neku drugu grozotu, te da Američki sistem mora biti pažljivo oblikovan kako bi izbjegao takve zločine protiv ''prava vlasništva'' koje mora biti odbranjeno (u stvari mora prevladavati). Parlamentarna demokratija u svojim okvrima zaslužuje oštre krtitike od strane iskrenih slobodara, a postoje i mnoge druge njene odlike koje nisam spomenuo, a koje bi se teško mogle nazvati suptilnim- ropstvo na primjer, ili ropstvo platama koje je u 19.vijeku, a i kasnije oštro osuđeno od strane radnika koji nikad nisu čuli za ''anarhizam'' ili ''komunizam''.

CCR : Značaj ''direktne'' demokratije za bilo kakvu smisaonu društvenu promjenu čini se očigledan. Ipak, ljevica se u prošlosti nije dovoljno jasno izjašnjavala o tom pitanju. Govorim uopšteno o socijaldemokratiji, ali i o boljševizmu- ljevičarskim tradicijama koje, čini se, imaju više zajedničkog sa elitističkim razmišljanjima, nego sa izravnom demokratskom praksom. Lenjin je, kao dobro poznat primjer, bio skeptičan po pitanju sposobnosti radnika da razviju nešto više od ''sindikalne svijesti'' - pod čim je, pretpostavljam, podrazumijevao radničku nesposobnost da vide dalje od problema koji ih neposredno okružuju. Sličan stav je imala i fabijan-socijalistkinja, Beatrice Webb koja je bila pod velikim uticajem engleske Radničke partije, smatrajući da radnike interesuje jedino ''zabava na konjskim utrkama'' ! Odakle potiče ovaj elitizam, i šta traži među ljevičarima?

CHOMSKY: Bojim se da mi je teško odgovoriti na to. Ako se pod ljevicom podrazumijeva i ''boljševizam'' , potpuno se od nje ograđujem. Lenjin je, po mom mišljenju, jedan od najvećih neprijatelja socijalizma, iz razloga koje sam već naveo. Ideja da radnike zanimaju samo konjske utrke je apsurd koji lako opovrgava čak i površan pregled radničke istorije ili živog i nezavisnog izdavaštva radničke klase koje je cvjetalo na mnogim mjestima, uključujući industrijske gradove u New England-u, koji se nalaze nedaleko od mjesta odakle pišem-a da ne spominjem brojne hrabre poduhvate progonjenih i potlačenih ljudi kroz istoriju, pa sve do danas. Uzmite najbijedniji kutak ove hemisfere, ostrvo Haiti, koje su evropski osvajači smatrali rajem, mjesto koje predstavlja izvor većeg dijela evropskog bogatsva, a koje je sad opustošeno i vjerovatno bez nade za oporavak. Za posljednjih nekoliko godina, živeći pod tako bijednim uslovima koje bi malo ko iz bogatih zemalja mogao uopšte i da zamisli, seljaci i stanovnici sirotinjskih četvrti su uspostavili narodni demokratski pokret zasnovan na ''grassroot'' organizacijama koji nadmašuje skoro sve što znam o drugim pokretima; samo duboko posvećeni ''komesari'' ne bi prasnuli u smijeh kad čuju svečane objave američkih intelektualnuh i političkih vođa o obavezi SAD-a da Haićane nauči demokratiji. Njihova dostignuća su bila toliko značajna i zastrašujuća za moćnike da su ih morali podvrgnuti još jednoj dozi žestokog terora, sa znatno većom podrškom SAD-a nego što je javnosti poznato, a oni se još nisu predali. Da li ih zanimaju samo konjske trke?

Naveo bih par redaka koje sam povremeno citirao od Rusoa: ''kad vidim kako mnoštvo potpuno golih divljaka prezire evropsku razbludnost i podnosi glad, vatru, mač i smrt, a s jedinim ciljem da sačuvaju svoju nezavisnost, smatram da robovima ne priliči da samo sjede i razmišljaju o slobodi''.

CCR: Govoreći opet uopšteno, tvoja djela- Deterring democracy, Nužne iluzije, itd.- su se oduvjek bavila problematikom uloge i prevage elitističkih ideja u društvima poput našeg. Tvrdio si da unutar okvira ”zapadne demokratije” (ili parlamentarne) postoji protivljenje bilo kakvoj stvarnoj ulozi ili učešću mase, koje predstavlja prijetnju nejednakoj raspodjeli bogatstva, a koja odgovara bogatima. Tvoj stav po ovim pitanjima je prilično uvjerljiv ali su neke ljude tvoje tvrdnje šokirale. Na primjer, porediš politiku predsjednika John F. Kenndy-a sa Lenjinovom, manje više ih izjednačavajući. Ovo je, mogu dodati, šokiralo pristalice oba tabora. Možeš li nam malo pojasniti to poređenje?

CHOMSKY: Nisam baš sasvim izjednačio doktrine liberalnih intelektualaca Kenedijeve administracije sa lenjinistima, ali sam istakao očigledne zajedničke crte kao što je Bakunjin predvidio vijek ranije u svom komentaru nove klase. Na primjer, citirao sam McNamara-ove odlomke o potrebi povećanja nivoa kontrole upravljanja ako želimo biti istinski slobodni, kao i o načinu na koji ’’ne-rukovođenje’’ koje je ’’prava prijetnja demokratiji’’ predstavlja uvredu zdravom razumu. Ako zamijenimo nekoliko riječi u ovom odlomku, dobijamo standardnu lenjinističku doktrinu. Tvrdio sam da su u oba slučaja korijeni prilično duboko. Bez daljnjih objašnjenja o onome što ljudi smatraju šokantnim, ne mogu dati ni više komentara. Poređenja se tiču određenih pitanja, i smatram da su i odgovarajuća i ispravna. U slučaju da nisu, priznajem grešku, i volio bih da mi se to više razjasni.

CCR :Termin lenjinizam se u osnovi odnosi na oblik marksizma koji je razvio V.I. Lenjin. Da li prešutno izdvajaš Marx-ova djela iz određene kritike koju upućuješ Lenjinu kada koristiš izraz lenjinizam? Da li vidiš neraskidivu vezu između Marx-ovih pogleda i Lenjinove kasnije prakse?

CHOMSKY: Bakunjinova upozorenja na ’’crvenu birokratiju’’ koja će uspostaviti ’’najgoru od svih despotskih vlada’’ postojala su mnogo prije pojave Lenjina, i bila su upućena sljedbenicima g. Marx-a. Bilo je tu, u stvari, sljedbenika raznih vrsta; Pannekoek, Luxembourg, Mattick i drugi su bili vrlo daleko od Lenjina, a njihovi pogledi su se često podudarali sa elementima anarho-sindikalizma. Korsch i ostali su o španskoj revoluciji pisali sa simpatijama. Postoje veze između Marx-a i Lenjina, ali i marksista koji su bili oštro kritički nastrojeni prema Lenjinu i boljševizmu. Djela Teodor Shanin-a iz prošlih godina, o marksovim kasnijim stavovima o revoluciji seljaka, su ovdje takođe bitna. Daleko od toga da sam marksov učenik, i ne bih se usudio dati ozbiljnu procjenu koja od ovih veza odražava pravog Marxa, ako odgovor na ovo pitanje uopšte postoji.

CCR: Nedavno smo dobili primjerak tvojih ’’Bilježaka o anarhizmu” (reizdanje iz 1994.-Discussion Bulletin USA). U njima pominješ stavove ranog Marxa, posebno razvijanje ideje o otuđenju pod kapitalizmom. Da li se u načelu slažeš sa podjelom Marxova života i djela- mlad, slobodan socijalista, a u kasnijim godinama dokazano autoritarna ličnost?

CHOMSKY: Rani Marx je jako odudarao od okoline koja ga je okruživala, i kod njega se može naići na mnogo sličnosti sa razmišljanjima koja su oživjela klasični liberalizam, aspekte prosvijetiteljstva, kao i francuski i njemački romantizam. Opet, ja nisam toliki Marx-ov sljedbenik, da bi si dopustio autoritativnu procjenu. Moj je utisak da je rani Marx u velikoj mjeri bio figura kasnog prosvjetiteljstva, a da je kasniji Marx bio visoko autoritaran aktivist i kritički analitičar kapitalizma koji je imao malo toga da kaže o socijalističkim alternativama. Ali, to su samo utisci.

CCR: Dakle, tačno je da se ti protiviš ideji marksizma? Ovdje mislim na tvoje komentare koje si dao u knjizi ''Jezik i problemi saznanja'' u kojoj (govoreći o empirizmu) kažeš: ''(ove ideje) moraju biti odbačene kao suštinski bezvrijedne. Treba ući u polje ideologije da bi uporedive slučajeve iz mnoštva ideja našli tako široko prihvaćene, sa tako malo pitanja, i tako do krajnosti odvojene od stvarnog svijeta''. Prvo, možeš li objasniti pojam empirizma, i drugo, kako se on uklapa u tvoj opšti stav o marksizmu? Zatim, u knjizi ''Jezik i problemi saznanja''” dalje kažeš da su ideje empirizma od svog nastanka u prošlom vijeku stekle veću popularnost u društvu nego što zaista zaslužuju. Rekao si da su takve ideje nastale da bi dominirale ”velikim djelom intelektualnog života i rasprava” na uštrb cjelokupnog društva. Šta misliš zašto je došlo do toga? Da li je ova opšta naklonost empirizmu negativno uticala na shvatanje anarhističkih ideja? Ja ovdje izjednačavam marksističke ideje sa empirističkim, možda nisam u pravu?

CHOMSKY: Ne mogu se sjetiti citata koji si naveo mada ne sumnjam da postoji. Čini se da se on prije odnosi na empirizam nego na marksizam. Ja u knjizi jesam komentarisao marksizam, ali u djelu rasprava kao odgovor na eventualna pitanja vezana za tu temu.

Marksizam i empirizam ni po kojim mjerilima nisu ista stvar. Što se tiče značenja tih izraza, kao i svi ostali -’’izmi’’, oni obuhvataju prilično širok spektar (često kontradiktornih) ideja, i raznim ljudima predstavljaju razne stvari.

Povrh ovih problema, -’’izmi” koji se nadovezuju na lična imena imaju dodatne probleme. Trebamo se trznuti kad čujemo riječi kao marksizam, frojdizam i sl. U redu je govoriti o “galileanskoj revoluciji” ili o “njutnovoj fizici”, zato što su to termini koji se koriste u domenu koji je jasno određen, tako da se razumije da se ne odnose na različite (kontrdiktorne) stvari koje su ovi ljudi propovjedali, nego na opšti razvoj kom su oni značajno doprinjeli. Sve izvan toga više spada u organizovanu religiju negu u ozbijlnu misao. O “marksizmu” ne mogu reći ništa osim da taj termin treba biti odbačen. Marx je imao da kaže mnogo zanimljivih stvari od kojih su neke bile originalne, a neke preuzete iz drugih izvora. Neke od njih sad izgledaju ispravne, a neke pogrešne. Neke su zadržale svoju savremenost, a neke ne. Nemoguće je imati nepodjeljen stav prema njegovom djelu, kao ni prema bilo čijem drugom. Ako se pod ”marksizmom” podrazumjevaju ljudi koji sebe nazivaju “marksistima,” oni su posvuda i nemoguće ih je komentarisati, ponovo predlažem da se taj apsurdni termin odbaci.

A što se tiče empirizma, čak i da se zadržimo samo na britanskom iz perioda 17. i 18. vijeka, naići ćemo na mnoge razlike.Ozbiljni istoričari filozofije (npr. Harry Bracken) su tvrdili da jedno od poznatih trojstava, Berkeley, treba u stvari smatrati racionalističkim, a ne empirističkim. Trajna razlika između racionalističkog i empirističkog pristupa otvorila je put iskustvu i unutrašnjoj prirodi uma ka razvoju ljudskog saznanja i razumijevanja, međutim, empiristi su skloni da unutrašnjoj strukturi uma pridaju mnogo manji značaj (ali ne i nikakav, naravno, jer u tom slučaju bi njihov stav bio apsurdan). Već sam pisao o istorijskom porijeklu i razvoju ovih veza u empirizmu i racionalizmu, o načinu na koji se mogu preoblikovati u smisaone naučne teze, kao i načinu na koji ih predstavljaju trenutna tumačenja (za koja smatram da daju značajnu podršku savremenoj racionalističkoj misli). Ovo su složene teme. O njima se malo raspravlja u knjizi koju si spomenuo, više na drugim mjestima. Mislim da nema smisla dalje raspravljati o ovome, osim ako na umu nisi imao nešto određenije.

Neko bi mogao izjednačiti marksističku misao sa empirizmom, ili anarhizam sa racionalizmom. Izgleda da je Bakunjin bio ekstremni empirista, bar se tako doima iz nekih od njegovih spisa (on bi se teško mogao nazvati primjerom jasnoće i dosljednosti). A takvi osnovni koncepti kao što je ''otuđenje'' (ideja tadašnjeg intelektualnog miljea koju je Marx preradio) nemaju nikakvog smisla van neke vrste racionalističkog okvira. Kod Marx-a nailazimo na neke odlomke koji kao da u potpunosti odbacuju ideju o biološkoj uslovljenosti ljudske pirode, a kasniji ''marksisti'', uključujući i one sa manje doktrinarnim i autoritativnim shvatanjima (recimo, Gramsci), prilično snažno izražavaju takve stavove. Takvi stavovi nemaju nikakvog smisla, i čisto sumnjam da su ih Marx i ostali zaista zastupali. Ipak, ovu temu treba dobro proučiti, a ja lično nisam bio dovoljno zainteresovan za ''Marksologiju'' da bi zalazio u dubinu.

Zanimljivo je pitanje zašto su empirističke ideje, kao i uopšte ideje ''praznog organizma'' imale toliki uticaj na modernu misao. Da bi se pozabavili ovim idejama prvo se trebamo zapitati da li su dovoljno zvučne i ubjedljive. Ako jesu, imamo odgovor; ako nisu, imamo pitanje. Već sam prilično detaljno obrazložio da su ove ideje bezvrijedne, i da su odbačene klasične alternative mnogo prihvatljivije i da mnogo više obećavaju. Ako je to tačno, postavlja se pitanje. Predložio sam neke teorije koje se meni čine prihvatljive: teorije ''praznog organizma'' uklanjaju moralnu prepreku koja stoji na putu ''ljudskog upravljanja'', koje sljedbenici Lenjina i McNamare smatraju od suštinskog značaja za ''slobodu''. Ako je to tačno (ja mislim da jeste), onda je jasno zašto bi te ideje bile privlačne za oba segmenta ''nove klase''', koju je Bakunjin predvidio. U svakom slučaju, ja tako mislim.

CCR: Koliko ja razumijem, suština tvog stava je formirana na osnovu tvog shvatanja ljudske prirode. U prošlosti je ljudska priroda, možda, shvatana kao nešto nazadno, čak ograničavajuće. Na primjer, nepromjenjivost ljudske prirode se često koristi kao argument za nemogućnost da se stvari u osnovi promjene u pravcu anarhizma. Ti zauzimaš drugačiji stav? Zašto?

CHOMSKY: Suština svačijeg stava je nekakvo shvatanje ljudske prirode, koliko god ono bilo nesvjesno ili nejasno obrazloženo. Bar što se tiče ljudi koji se smatraju zastupnicima morala, a ne čudovištima, to je tačno. Na stranu čudovišta, ali da li osoba koja zastupa reformu ili revoluciju, stabilnost ili povratak ranijim nivoima razvoja, ili koja samo obrađuje vlastitu baštu, to radi zato što smatra da je to ''dobro za ljude''? Upravo ta procjena je zasnovana na nekom shvatanju ljudske prirode, koju će razumna osoba pokušati razjasniti koliko god je moguće, ili bar onoliko koliko je potrebno da je može ocijeniti. Tako da se u tom pogledu ne razlikujem od drugih ljudi.

U pravu si kada kažeš da se na ljudsku prirodu gledalo kao na nešto ''nazadno'' ali to mora da je rezultat duboke zabune. Zar se moja unuka ni po čemu ne razlikuje od stijene, daždevnjaka, kokoške, majmuna? Osoba koja odbaci ove apsurde uviđa da ljudska priroda ima svoje specifičnosti. Ostaje nam samo pitanje šta je ona ustvari- nimalo beznačajno i vrlo fascinirajuće pitanje za koje postoji ogroman naučni interes i koje je od velikog značaja za ljude. Znamo dosta o njenim pojedinim aspektima- ali ne o najznačajnijim. Pored toga ostaju nam samo nadanja i želje, intuicija i pretpostavke.

Nema ničeg "nazadnog" u činjenici da je ljudski embrion toliko ograničen da mu ne rastu krila, ili da njegov vid ne funkcioniše na isti način kao kod insekta, ili što mu nedostaje golubiji instinkt stalnog vraćanja kući. Isti faktori koji ogrničavaju razvoj organizma istovremeno mu omogućuju postizanje bogate, složene i visoko organizovane strukture koja je u osnovi slična strukturi ostalih bića iste vrste, sa bogatim i znatnim kapacitetima. Organizam kojem bi nedostajala takva određena unutrašnja struktura, koja, naravno, radikalno ograničava puteve razvoja, bio bi neka vrsta stvorenja sličnog amebi, dostojnog sažaljenja (čak i ako bi nekako uspjelo preživiti). Područja i granice razvoja su logički povezani.

Uzmimo za primjer jezik, jednu od osobina koja izdvaja ljude od ostalih bića, o kojoj se puno zna. Mi imamo jake razloge da vjerujemo da su svi ljudski jezici u osnovi slični; naučnik sa Marsa bi posmatrajući ljude mogao doći do zaključka da se radi o jednom istom jeziku sa manjim varijacijama. Razlog tome je taj da jedan određeni aspekt ljudske prirode koji uslovljava razvoj jezika nudi vrlo oograničen izbor. Da li nas to ograničava? Naravno. Da li nas to oslobađa? Odgovor je opet naravno. Upravo ta ograničavanja omogućavaju bogatom unutrašnjem sistemu izražavanja misli da se razvije na osnovu nerazvijenih, razbacanih i raznovrsnih iskustava.

Postavlja se i pitanje biološki predodređenih ljudskih razlika. Istina je da one postoje, i upravo to je razlog za radovanje, a ne za strah ili žaljenje. Život među klonovima ne bi bio vrijedan življenja, a normalna osoba se može samo radovati što drugi imaju neke sposobnosti koje ona ne posjeduje. To bi trebala biti suština. Uobičajeni stav o ovom pitanju je, po mom mišljenju, zaista čudan.

Da li ljudska priroda, kakva god ona bila, pridonosi razvoju anarhističkih načina života, ili im predstavlja prepreku? Mi je ne poznajemo dovoljno da bi na to pitanje odgovorili, na ovaj ili onaj način. To su pitanja koja treba proučiti i pronaći odgovore, a ne samo pričati prazne priče.

CCR: Da počnem pitanja polako privoditi kraju, pitao bih te ukratko o nekim trenutnim dešavanjima na ljevici. Ne znam da li je u SAD slična situacija, ali ovdje je sa padom Sovjetskog saveza među ljevičarima počeo opadati moral. Nije stvar utome da su ljudi ovdje podržavali ono što je postojalo u Sovjetskom savezu, nego u opštem stavu da je sa padom Sovjetskog saveza posrnula i ideja socijalizma. Jesi li ikada naišao na ovakvu vrstu demoralizacije? Kakav je tvoj odgovor na to?

CHOMSKY: Moj odgovor na kraj sovjetske tiranije je sličan mojoj reakciji na poraz Hitlera i Musolinija. U svakom slučaju, radi se o pobjedi ljudskog duha. Trebala bi biti pozdravljena od strane socijalista, jer je konačno poražen veliki neprijatelj socijalizma. Poput tebe, i mene je zaintrigirala činjenica da ljude- uključujući i one koji su se smatrali anti-staljinistima i anti-lenjinistima- demorališe pad tiranije. To otkriva činjenicu da su bili privrženiji Lenjinu nego što su mislili.

Svakako, postoje i drugi razlozi za zabrinutost zbog eliminacije ovog brutalnog i tiranskog sistema, koji je bio jednako ''socijalistički'' koliko i ''demokratski'' (sjetimo se da si je ovaj sistem pripisivao i jedan i drugi naziv, s tim da je ovaj drugi bio ismijan na zapadu, dok je prvi revnosno prihvaćen kao oružje protiv socijalizma- to je jedan od mnogih primjera služenja zapadnjačkih intelektualaca moći). Jedan od razloga je povezan sa prirodom hladnog rata. Po mom mišljenju, da upotrijebim trenutni eufemizam za evropsko osvajanje velikog dijela svijeta, to je u značajnoj mjeri bio poseban slučaj ''sukoba sjevera i juga''. Pravi ''treći svijet'' je bila Istočna Evropa, a hladni rat iz 1917. nije imao ništa zajedničko sa reakcijom na pokušaje tih ostalih dijelova trećeg svijeta da krenu putem nezavisnosti, mada su te razlike u ovom slučaju sukobu udahnule vlastiti život. Iz tog razloga, bilo je razumno očekivati da će se taj region u velikoj mjeri vratiti u prethodno stanje: zapadni dijelovi poput Češke Republike ili zapadne Poljske bi se i mogli oporaviti, dok bi se ostali okrenuli tradicionalnoj ulozi sluga, gdje bi bivša Nomenklatura postala standardna elita trećeg svijeta (uz odobravanje zapadnjačke državne moći, koja im daje prednost nad ostalim alternativama). To baš i nisu bili sjajni izgledi za budućnost, i prouzrokovali su neizmjerne patnje.

Drugi razlog za zabrinutost ima veze sa pitanjima zastrašivanja i nesvrstanosti. Groteska Sovjetskog carstva, kao i samo njegovo postojanje, davali su određen prostor nesvrstanosti, i iz savršeno ciničnih razloga ponekad nudili pomoć žrtvama zapadnjačkih napada. Te mogućnosti su sada isključene, tako da jug trpi posljedice.

Treći razlog se odnosi na ono što poslovna štampa naziva ''razmaženi zapadni radnici'' sa svojim ''luksuznim stilovima života''. Povratak velikog dijela Istočne evrope u prethodno stanje, za vlasnike i menadžere predstavlja moćno novo oružje u borbi protiv radničkih klasa i sirotinje kod kuće. GM i VW imaju mogućnost prenijeti proizvodnju ne samo u Meksiko i Brazil (ili bar prijetiti da to urade, što je često ista stvar), nego i u Poljsku i Mađarsku, gdje mogu naći kvalifikovane i obučene radnike za upola manju cijenu. Oni nad tim likuju, što je i razumljivo, s obzirom na zadana mjerila vrijednosti.

O svrsi hladnog rata (ili bilo kojeg drugog sukoba) možemo dosta naučiti ako pogledamo ko se nakon njegovog završetka raduje, a ko je nesretan. Po tom mjerilu, pobjednici u hladnom ratu su zapadna elita i bivša nomenklatura, sada bogatiji nego što su to zamišljali u svojim najluđim snovima, a u gubitnike spada znatan dio istočne populacije zajedno sa radništvom i sirotinjom sa zapada, kao i narodni sektori na Jugu koji su tražili put nezavisnosti.

Takve ideje teže da među zapadnim intelektualcima izazovu stanje blisko histeriji, kada su ovi u stanju da ih shvate, što često nisu. To je lako prikazati. A i razumljivo je. Njihova opažanja su tačna, i pogubna po moć i privilegije, dakle, izazivaju histeriju.

U cjelini, reakcije iskrene osobe na kraj hladnog rata biće složenije od pukog zadovoljstva zbog pada brutalne tiranije, a prevladavajuće reakcije su, po mom mišljenju, nabijene krajnjim licemjerjem.

CCR: Današnja ljevica je na mnoge načine vraćena na svoju polaznu tačku iz prošlog vijeka. Kao i tad, i danas se suočava s oblikom preovladavajućeg kapitalizma. Čini se da danas postoji veća ''saglasnost'' nego u bilo kojem drugom istorijskom periodu da je kapitalizam jedini mogući ispravan oblik ekonomske organizacije, uprkos činjenici da vlada sve veća nejednakost u pogledu raspodjele bogatstva. Imajući ovo u vidu, moglo bi se tvrditi da ljevica nije sigurna na koji način da krene naprijed. Kako ti gledaš na trenutni period? Da li se radi o pitanju ''povratka korijenima'' ? Treba li trud biti usmjeren ka isticanju slobodarske tradicije u socijalizmu i naglašavanju demokratskih ideja?

CHOMSKY: Po mom mišljenju, to je uglavnom propaganda. Ono što se naziva ''kapitalizam'' je u osnovi sistem utjelovljenog merkantilizma u kojem velike, i prilično neodgovorne privatne tiranije vrše kontrolu nad ekonomijom, političkim sistemima, kao i društvenim i kulturnim životom, blisko sarađujući sa moćnim državama koje se u velikoj mjeri upliću u domaću ekonomiju i međunarodno društvo. U suprotnosti sa mnogim iluzijama, to je vrlo tačno za SAD. Bogati i privilegovani nisu ništa spremniji nego u prošlosti da se podvrgnu tržišnoj disciplini, iako to smatraju sasvim normalnim za ostatak populacije. Samo da navedem nekoliko ilustracija, Reganova administracija, koja se upustila u retoriku slobodnog tržišta, takođe se poslovnoj zajednici hvalila da je ona u poslijeratnom periodu u SAD-u najviše štitila domaće proizvode stavljanjem visokih carina na uvezenu robu- više nego sve ostale zajedno. Newt Gingrich, koji vodi tekući krstaški rat, predstavlja superbogati okrug koji prima više federalne novčane pomoći od bilo kojeg drugog predgradsog regiona u zemlji, sa izuzetkom samog federalnog sistema. ''Konzervativci'' koji traže da se ukinu besplatni školski ručkovi za gladnu djecu istovremeno zahtijevaju povećanje budžeta za Pentagon, čiji je današnji poredak uspostavljen kasnih 40-ih godina jer- kako nam je ljubazno saopštila poslovna štampa- industrija visoke tehnologije ne može opstati u ''čistoj, konkurentnoj, nesubvencionisanoj, ekonomiji 'slobodnog tržišta','' te vlada mora biti njihov ''spasitelj''. Bez ''spasitelja'' sastav Gingrich-a bi činilo siromašno radništvo (ako bi imali sreće). Ne bi bilo kompjutera ni elektronike uopšte, avio- industrije, metalurgije, automatike, itd., itd., spisak nabrajanja se nastavlja. Pored ostalih ljudi, naročito anarhisti ne bi trebali dozvoliti da ih zavedu ove tradicionalne smicalice.

Socijalističke i slobodarske ideje su relevantnije nego ikad i narod je prema njima vrlo otvoren. Uprkos masovnoj korporativnoj propagandi, izvan obrazovanih krugova, ljudi uglavnom zadržavaju tradicionalne stavove. U SAD, na primjer, više od 80 % stanovništva smatra ekonomski sistem kao ''nesumnjivo nepravedan'' , a politički sistem kao prevaru koja služi ''posebnim interesima'', a ''ne narodu''. Ogromna većina smatra da radnici imaju premali uticaj na pitanja od javnog interesa (isto važi i za Britaniju), da je vlada dužna pomoći onima kojima je to potrebno, da izdvajanja za obrazovanje i zdravstvo trebaju biti prioritetna u odnosu na kresanje budžeta i smanjivanje poreza, da su aktuelni prijedlozi Republikanaca u kongresu u korist bogatih, a na štetu većine stanovništva itd.

Intelektualci će možda ispričati drugačiju priču, ali uopšte nije teško saznati činjenice.

CCR: Anarhističke ideje su, u određenoj mjeri, dokazane raspadom Sovjetskog Saveza- Bakunjinova predviđanja su se obistinila. Mislite li da bi anarhisti trebali biti ohrabreni opštim razvojem događaja i njihovom podudarnošću sa Bakunjinovim analizama? Trebaju li anarhisti gledati u budućnost sa većim pouzdanjem u svoje ideje i istoriju?

CHOMSKY: Mislim, bar se nadam, da se odgovor podrazumjeva. Mislim da je ovo doba zlosutnih nagovještaja, ali i znakova velike nade. Kakav će biti rezultat zavisi od načina na koji iskoristimo ukazane nam prilike.
CCR: Posljednje pitanje je malo drugačije, Noam. Naručili smo ti kriglu Guinessa, kad ćeš doći da je popiješ?

CHOMSKY: Neka Giness bude spreman. Nadam se da neće proći puno vremena. Šalu na stranu, došao bih sutra da mogu. Mi (supruga je išla sa mnom što je neuobičajeno za ova neprestana putovanja) smo se odlično proveli u Irskoj i voljeli bi se vratiti. Zašto se ne vratimo? Neću ti dosađivati sa detaljima, ali imam jako puno obaveza, a one se u skladu sa uslovima koje sam pokušao opisati, stalno povećavaju

Wednesday, April 25, 2007

Lični stav: Čije su naše rijeke, čija je naša struja i ko će imati koristi od njihove prodaje?


Ko bi rekao da je prošlo tek godinu dana od kako SNSD predvodi vladu RS. Sasvim «slučajno» su preuzeli odgovornost za vođenje entiteta baš u trenutku slijevanja stotina miliona maraka novca od PDV-a na račune vlade. Tzv. nezavisni socijal-demokrati su pompezno najavljivali pokretanje socijalnih programa i oporavak privrede od čega još uvijek nema ni naznaka. Na momente se čovjeku učini da je oduvijek bilo ovako, da mi ustvari živimo na Dodikovom privatnom imanju, sa koga nas na najmanji znak neslaganja, promišljanja, ne daj bože, akcije, borbe za pravo na izražavanje drugačijeg stava On lično može izbaciti i oduzeti nam pravo na život. Teške riječi? Možda, ali dogovori i pregovori sa američkim ambasadorom i multinacionalnim kompanijama o davanju koncesija na korištenje rijeka i izgradnji hidro i (sanjamo li?) termo elektrana koji se ovih dana vrše u toplim prostorijama, daleeeko od očiju javnosti mogu značiti samo jedno: katastrofu. Već se mogu načuti prazne priče o zapošljavanju velikog broja ljudi, napretku, izvozu struje i sl. Hajde da razmislimo malo o njima, ali i o nama i našoj budućnosti.

Čije su naše rijeke?

Prvo pitanje, za razmišljanje, koje se odmah nameće je: čije su rijeke?

Jedini razuman odgovor glasi ničije. Rijeka sa dvije obale i florom i faunom koje ju nastanjuju čini mini ekosistem. Kako ipak živimo u vremenu i sistemu koji pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja pravu na život, jasno je da su vlastodržci svemu živom i neživom odredili vlasnika/e. Sama ideja o vlasništvu nad prirodom je apsurdna, mi je nismo stvorili, ovu planetu zajedno sa svim drugim vrstama samo nastanjujemo, naš opstanak je uslovljen prirodnim zakonima, a prirodne nepogode nas mogu u trenutku zbrisati sa lica zemlje. Pošto stvari stoje kako stoje i vlasništvo nad resursima će postojati još neko vrijeme maksimum koji možemo postići je da prirodnom baštinom raspolažemo na najpravedniji i najodgovorniji mogući način. Od načina rješavanja ovog pitanja zavisi budućnost planete, biljnih i životinjskih vrsta što znači nas samih i generacija koje dolaze.

Iz prvog proizilazi drugo pitanje: ko i na koji način ima pravo raspolagati prirodnom baštinom i nacionalnim resursima/ blagom?

Da bi se uopšte mogli upustiti u potragu za odgovorom na ovo pitanje potrebno je odrediti šta je to pravedno/odgovorno i nepravedno/neodgovorno raspolaganje resursima. Rijeke, jezera, mora, šume, rude i minerali su od životnog značaja za ljudsku zajednicu i sva živa bića. Opstanak zajednice koja nastanjuje određenu teritoriju u potpunoj je zavisnosti od klimatskih uslova i raspoloživih resursa u toj oblasti, zbog toga ih i nazivamo nacionalnim blagom. Slijedeći tu logiku neminovno dolazimo do zaključka da je dobro samo ono što ide u korist zajednice i životne sredine, a da je loše sve što šteti zajednici i životnoj sredini. Ako polazimo od ovog principa onda bi pravedno i odgovorno raspolagati resursima značilo racionalno ih koristiti i održavati na takav način da svi stanovnici tog područja imaju jednak pristup resursima i da svi zajedno vode računa o očuvanju životne sredine. U prirodi vladaju zakoni međuzavisnosti pa nestanak jedne karike u ekosistemu ili lancu ishrane znači narušavanje prirodne ravnoteže i uzrokuje sve brže nestajanje drugih vrsta.

Ukoliko se slažemo sa prethodnim zaključcima složićemo se i da je najbolji način upravljanja prirodnom baštinom onaj demokratski tj. da svi mi zajedno učestvujemo kako u donošenju odluka od kojih zavisi naš opstanak, naša budućnost tako i u kontroli njihovog sprovođenja. Sadašnja situacija u kojoj se političke partije (preciznije: kriminogene interesne grupe) izabrane od strane petnaest ili najviše dvadeset procenata birača obraćaju narodu u čije ime vrše vlast samo u predizbornom periodu, dakle jednom u četiri godine, je daleko od demokratije. Mi nemamo nikakvu kontrolu nad aktivnostima vlada i parlamenata za vrijeme trajanja njihovog mandata, a oni odlučuju o kvalitetu naših života i iskorištavanju zajedničkih resursa. To nije demokratija. Demokratsko upravljanje strateškim resursima bi značilo pokretanje ozbiljne javne rasprave na svim nivoima, od upoznavanja djece u školama, preko omladine, srednje i starije generacije sa problematikom do stručnih i akademskih rasprava, ako je potrebno i neposrednim izjašnjavanjem građana o načinu korištenja resursa putem referenduma. To bi bilo demokratski. Narod se upozna sa problemom, diskutuje na različitim nivoima i potom izjašnjava. Jedino se na ovaj način mogu izbjeći manipulacije, malverzacije i zloupotrebe funkcija, a osigurati privredni razvoj i brigu za očuvanje zdrave životne sredine u korist stvarne većine.

Čija je naša struja?

Treće pitanje bi vjerovatno glasilo: zar davanje koncesija za korištenje rijeka, privatizacija elektroenergetskog sistema i izgradnja termo i hidro elektrana uz pomoć međunarodnih institucija i multinacionalnih kompanija neće napuniti budžet, pomoći oživljavanju privrede, zapošljavanju i poboljšanju životnog standarda stanovništva? Djelimičan, ali jasan odgovor nam može dati nekoliko kontra pitanja. Da li bi zapadno-evropske države hidro i termo elektrane gradile kod nas ili u svojim zemljama da je to pametno ulaganje u budućnost? Kada je izgrađena posljednja termo elektrana u zapadnoj Evropi? Zašto zemlje članice EU zakonski propisuju povećanje korištenja obnovljivih izvora energije? Koliko je ekonomski najmoćnijih država privatizovalo svoje elektroenergetske sisteme i kakvi su rezulati? Magla polako nestaje, a odgovori se počinju nazirati. Razvijene zemlje su davno prestale praviti termoelektrane jer su prekomjernim iskorištavanjem resursa trajno onečistili svoju životnu sredinu, uništili čitave ekosisteme, učinili klimu u tim područjima nepodesnom za život, a ono što je preostalo su zaštitili i ne pada im na pamet da ponavljaju iste greške. Zato će pokušati da podmićivanjem i ucjenama domaćih kriminalizovanih političara ovladaju našim resursima i prijeko potrebnu energiju crpe iz naših zaliha (iz istih razloga su SAD izvršile invaziju na Irak, naftu crpe bez ikakvih ograničenja, a u zemlji najbogatijom naftom imaju kilometarske redove na benzinskim pumpama). Hoćemo li im to dozvoliti? Nažalost, sudeći po procesu bagatelne rasprodaje narodne imovine vlada RS sa Dodikom na čelu sigurno hoće. U svojoj pljački, a dugoročno i uništavanju životne sredine, će se poslužiti izgovorima kako je sve u narodnom interesu. Najobičnija je laž da će veliki broj stanovnika imati koristi od izgradnje toliko pominjanih elektrana. Prije svega BiH proizvodi višak struje, dakle imamo dovoljno za svoje potrebe i još nam ostaje za izvoz. Koncesije za sve najznačajnije lokacije će se dodijeliti velikim multinacionalnim kompanijama tako da novac dobijen prodajom električne energije neće više ostajati u zemlji niti puniti budžete domaćih institucija već završavati u džepovima pojedinaca i računima širom svijeta samo ne ovdje. Tržišni pristup ekonomiji kakav ove kompanije praktikuju će dovesti do toga da će proizvedena struja ići na tržište i da će je moći koristiti isključivo oni koji više plate, a narod koji naseljava područja iz kojih se resursi crpe neće ih interesovati. Logika profita po kojoj je današnje društvo uređeno je nemilosrdna. Zna se koje države troše najviše resursa i kojima se potrošnja konstantno povećava, zna se ko može priuštiti nove i nove količine. To su upravo države iz kojih dolazi najveći broj multinacionalnih kompanija koje su najveći potrošači i koji imaju da plate.

Ko će imati koristi prodaje naših resursa?

Ne treba biti posebno pametan niti vidovit, dovoljno je osvrnuti se na dosadašnji proces privatizacije i lako se može zaključiti ko će imati koristi od privatizacije elektroenergetskog sektora, od izgradnje novih hidro i termoelektrana, a ko neće. Kao i do sada od prodaje imovine koju su dobrovoljnim radom i izdvajanjem samodoprinosa izgradili naši djedovi i bake, očevi i majke, dakle naš(i) narod(i), najmanje koristi će imati upravo taj isti narod u čijem se interesu, navodno, privatizacija i provodi. Iskustvo zemalja koje su privatizovale ovaj sektor pokazuje da cijena električne energije, nakon privatizacije, drastično raste dok kvalitet usluga drastično pada. Pod izgovorom stvaranja povoljne klime za zapošljavanje kompanije sa milionskim profitom će plaćati struju po povlaštenim tarifama, a razlika će se nadoknađivati preko leđa najsiromašnijih slojeva stanovništva tj. oni koji zarađuju ogromne sume novca će plaćati struju po nižoj cijeni od domaćinstava koja jedva sastavljaju kraj s krajem. Najdirektnije će biti pogođeno stanovništvo u područjima u kojima će se graditi hidro i termoelektrane jer će u tim krajevima doći do trajne promjene klime, zagađenja, uništenja riječne flore i faune, svojevrsnog ekocida. U široj perspektivi cijelo društvo će biti u gubitku, jer ćemo ostati bez prava raspolaganja resursima koji se nalaze na našoj teritoriji, a znamo da su resursi, nakon ratne i poratne pljačke i devastacije društvenih preduzeća jedino blago kojim raspolažemo. Dakle, ostajemo bez ikakve šanse da se izvučemo iz, već dvadesetogodišnje ekonomske krize, bez mogućnosti da sami razvijamo privredne potencijale te na taj način zaustavimo odlazak obrazovanih mladih ljudi iz zemlje i diretkno utičemo na oporavak društva. Generacijama koje dolaze ostavljamo osakaćenu i zagađenu zemlju.

Pa ko će onda imati koristi od prodaje naših resursa?

Mislim da je iz prethodno izloženog sasvim jasno ko će profitirati na našoj nesreći. Najviše koristi će svakako izvući multinacionalne kompanije koje će za kratko vrijeme, smiješno malim ulaganjima ovladati značajnim resursima, jeftinom, a kvalifikovanom radnom snagom i biti u mogućnosti da bez ikakve kontrole javnosti neograničeno crpe naša prirodna bogatstva. Pomenute kompanije imaju bogato iskustvo u izazivanju kriza i ratova širom svijeta, zatim ovladavanjem tržištima oslabljenih država i konačno crpljenjem resursa do potpunog uništenja cijelih regiona. Jedna od takvih kompanija koja posluje u našem gradu je Mittal koja je crpeći rudu sa ostrva Bouganville, u južnom Pacifiku, zagadila ostrvo do te mjere da je voda u rijekama postala doslovno crna, te da je život mjesnom stanovništvu postao skoro pa nemoguć. Ovakvo djelovanje kompanije je dovelo do pobune i, nakon dugotrajne borbe, do konačnog protjerivanja kompanije sa ostrva (obavezno potražiti dokumentarni film Kokos revolucija). Šta smo dobili dolaskom Mittala u Prijedor? To da su dugogodišnji radnici ostali bez posla dok se njihova radna mjesta popunjavaju mladim ljudima sa kojima se potpisuju mjesečni ugovori koji se raskidaju približavanjem zakonskog roka za primanje radnika u stalni radni odnos. Da li se standard građana Prijedora imalo popravio dolaskom kompanije? Nije. Šta smo dobili? Ništa! Šta smo izgubili? Izgubili smo rudnike u koje smo svi toliko puno uložili. Osim multinacionalnih kompanija, dobro će proći i njihovi ljudi na terenu tj. razni međunarodni zvaničnici tzv. diplomate i humanitarci koji će ih posavjetovati ko je najslabija karika, kome se u vladama i oko njih treba obratiti i koliko ponuditi da se posao što prije i što bezbolnije obavi.

Na kraju stižemo i do najvećih krivaca za ovakav razvoj situacije, domaćih političara koji nas zarad lične koristi uporno guraju u propast. Svjedočimo kako SNSD, koji dominira na svim nivoima entitetske i državne vlasti, nemilice rasprodaje našu imovinu, predstavljajući ovaj proces kao vrhunsko dostignuće vlade koje će riješiti sve socijalne i ostale probleme. Zašto biraju put uništavanja umjesto oživljavanja domaće privrede? Kao prvo, javna je tajna da za svaku prodaju neko od moćnika uzima procenat. Kao drugo, priliv tolikih suma novca u budžet će poslužiti za kupovinu socijalnog mira i vrlo vjerovatno im omogućiti još jedan mandat i novu priliku za bogaćenje. Nakon ovog perioda, kad privatizacija strateških preduzeća bude okončana mnogi će se povući iz politike i postati «uspješni privrednici». Biznismeni. Očigledno je da su im interesi naroda na koje se uporno pozivaju na posljednjem mjestu, da razmišljaju i vladaju u skladu sa starom izrekom: «A poslije mene potop». Ako nije tako neka odgovore na pitanje kako to da Njemačka država, većinski vlasnik Deutche Telekoma (T-com), uspješno posluje i kupuje telekomunikacijske sisteme širom svijeta? Zašto je vlada prodala Mobi's koji bi sumu za koju je prodan zaradio u pet do šest godina poslovanja, a i dalje bi bio u našem vlasništvu? Zašto pregovore o davanju koncesija za korištenje rijeka i jezera vode bez znanja i odobravanja javnosti? Zašto vlasti sistemski ne rade na razvoju turizma kad je poznato da puno širi krug ljudi i privrednih subjekata ima korisiti od njega nego od elektrana?

Ako želimo opet živjeti u naprednom društvu, dostojanstveno, od svoga rada, ako želimo da sačuvamo kakve takve izglede za izlazak iz krize, ako želimo imati djecu i unučad koja će živjeti u zdravom okruženju mi jednostavno moramo spriječiti beskrupulozne vlastodršce da rasprodaju i unište najvrijednije što imamo. Na kraju krajeva ako već živimo i radimo za nečije interese, zašto ne bi živjeli i radili za svoje, interese svih prevarenih, poniženih i obespravljenih građana?

Stotinu i pedeset godina organizovane borbe za prava žena

Organizovana borba za prava žena počela je još od 8. marta 1857. godine kada su žene zaposlene u tekstilnoj inustriji izašle na ulice New York-a da protestvuju zbog neljudskih radnih uslova i niskih plata. Dvije godine kasnije osnovale su prvi sindikat za zaštitu i osiguranje prava u radnoj sredini. 8. marta 1908. u New York-u žene marširanjem kroz grad zahtjevaju kraće radno vrijeme, bolju platu, pravo glasa i zabranu dječijeg rada. Međunarodni dan žena je 1911. prvi put obilježen u nekim evropskim zemljama tako što je milion žena i muškaraca defilovalo ulicama tražeći pravo žena; da glasaju i budu birane, pravo na rad i zabranu diskriminacije na radnom mjestu. Od 1975. Ujedinjene Nacije su počele obilježavati 8. mart kao međunarodni dan žena, a dvije godine kasnije generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava. Svjetska konferencija žena u Pekingu, održana 1995. u završnom dokumentu navodi: «Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduslov društvene pravde. Stoga se ne može posmatrati kao izolovano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva». Preko stotinu i pedeset zemalja je do sada ratifikovalo «Žensku konvenciju», međutim još uvijek u svijetu žene nemaju ista prava i mogućnosti kao muškarci i kao takve čine većinu od 1,3 milijarde siromašnih. Tri četvrtine žena iznad dvadeset i pet godina starosti u Aziji i Africi su nepismene, u prosjeku žene zarađuju 30 do 40% manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svagdje su žene žrtve nasilja kako u porodici tako i u društvu. Na našim prostorima žene su prvi put u istoriji pred zakonom izjednačene sa muškarcima u SFRJ. Zakonom o obaveznom osnovnom obrazovanju mnoge patrijarhalne porodice su bile primorane školovati žensku djecu. Iako ne u istoj mjeri kao muškarci- žene su u to vrijeme ipak zauzimale neke od najodgovornijih pozicija kako u izvršnoj tako i u zakonodavnoj vlasti. Ovaj proces u zadnjih petnaestak godina ide u obrnutom smjeru. U vladi RS kao i u savjetu ministara BiH niti jedno ministarstvo ne vodi žena. Kako je to moguće? Da li su žene manje sposobne, manje inteligentne od muškaraca? Naravno da nisu, međutim društvo u kome živimo je zasnovano na nacionalnoj, socijalnoj, polnoj dominaciji i diskriminaciji. Neke od najzaostalijih i najopasnijih ideja mračne prošlosti kao što su patrijarhat i kult vođe (muškarca) su ponovo zaživjele u našem društvu. Pogrešno bi bilo osloniti se i čekati nametanje određenih rješenja od strane međunarodne zajednice, kakvih je bilo u posljednjih par godina, jer ona nisu predstavljala poboljšanje položaja žene u praksi. Ovaj položaj se može promjeniti jedino zajedničkom borbom žena i muškaraca za ravnopravnost.

Tuesday, April 17, 2007

Nacionalizam kao antiteza Antifasizma



Tranzicija koja je zadesila nasa podrucja uslovila je pojavu i promjenu mnogo cega. Neke prijasnje tekovine koje su se njegovale u Jugoslaviji dobile su sasvim drugaciji predznak. Ovaj tekst je osvrt na taj i slicne fenomene.

Jedna od najbitnijih stvari koju smo mogli dozivjeti u poratnom vremenu jeste nacionalna hegemonizacija antifasizma. Tranzicijskim uvodjenjem novog i drugacijeg drustvenog, ekonomskog i politickog poretka doslo je snazne izmjene idejnopolitickih premisa, gdje je prijasnji antikapitalizam zamijenjen slicnom idejom, idejom antitotalitarizma, kao podesan supstitut preko kojeg bi se tretirao problem "komunistickog nasilja", a time stvorilo plodno tlo za rehabilitaciju i drustvenu amnestiju pripadnika vlastite nacije koji su bili podlozni tom nasilju. S druge strane, antijugoslovenstvo je postalo bitan faktor u nacionalizaciji zaracenih strana u Drugom svjetskom radu, a ujedno time i sredstvo relativizacije vlastitih zlocina i ponovnog, ovog puta drugacijeg, vrijednovanja i definiranja zrtve i dzelata. Cime se ovo moze opravdati? Opravdati vjerovatno ne, ali se moze prepoznati kao odgovor na ideologizaciju antifasizma u Jugoslaviji do te mjere da je taj fenomen postao oruzje drzave u smislu amnestiranja same sebe od bilo kakve negativne primisli.

Kakvu situaciju danas imamo u Bosni i Hercegovini u pogledu sjecanja na tekovine antifasizma? U burnim vremenima poput ovih danas se sve vise namece slika fasizma u njegovom iskonskom obliku kao efemernom pojavom, sto je uslovljeno prvenstveno iznalazenjem kontrastavova protiv druge dvije nacije, sto je postalo primarna zadaca svakog "nacionalno osvjestenog" gradjanina BiH, a s druge strane pod jakim utjecajem antijugoslovenstva sa sve tri strane, antifasizam se pokusava relativizirati pa cak i negirati, cemu zdusnu podrsku daju dojucerasnji komunisti a danasnji nacionalisti, spremni da se odreknu svega sto su bili prije '92. za dobrobit svojih vlastitih dzepova, fotelja i stranackih uvjerenja. Dojucerasnji praznici kojima su se svi radovali su izbrisani, a ako neko odluci obiljeziti Dan pobjede nad fasizmom, na lokalnom ili drzavnom nivou, Dan AVNOJ-a ili USAOJ-a, Dan mladosti, automatski se smatra kvislingom, jugonostalgicarem, postaje neprijatelj nacije. Slicna je situacija i u susjednim drzavama, gdje se takodjer antifasizam nacionalizira, relativizira i decentralizuje, medjutim u Bosni i Hercegovini je situacija specificna posto imamo tri nacionalna idioma koja su, nekim cudom, po ovom pitanju u potpunosti saglasna. Bosnjacima u federaciji je potreban iskonstruirani antifasizam da bi se razlikovali od ustaskih i cetnickih ideologija, ali naravno ne prezaju od toga da se samoproglase najvecim zrtvama komunisticke diktature, cime indirektno daju podrsku anti-antifasizmu. Hrvati njeguju tekovine NDH koje su prakticno fasistickog predznaka, ali ipak konstruiraju svoj autohtoni nacionalni antifasizam kao civilizacijsko opredjeljenje proeuropski orjentiranog naroda koji oni toboze jesu, a Srbima u RS-u je taj isti potreban, u ovom slucaju cetnicki antifasizam ustolicen u liku i djelu Draze Mihajlovica, radi lakseg utemeljenja entitetskog suvereniteta. Na djelu imamo prilagodjavanje antifasizma sadasnjici u korist nacionalne drzave.

U historiji postoje teme koje su, unatoc proteku odredjenog perioda, zadrzale epitet vrucih tema, te su i danas aktualne. U tu grupu spadaju u krajnjoj liniji i desavanja u Drugom svjetskom ratu. Narocito nakon proteklog rata, u sklopu sve tri nacije u BiH javila se potreba za revidiranjem historije. Tu je svoju priliku vidjela nacionalna monumentalna historiografija, koja se nametnula kao jedina validna, unatoc tome sto je kriterij za pisanje i sacinjavanje takve historiografije nacionalizam, koji joj pomaze da u vlastitoj proslosti trazi nacionalnu slavu, a zanemaruje neslavne trenutke. U sklopu rjesavanja ovog problema najbitnije je raditi na promidzbi kriticke historiografije, koja ce moci dati veci nivo pouzdanosti pri temama antifasizma i Drugog svjetskog rata.

Fasizam je samo jedan oblik ekstremnog nacionalizma i samo pravilno tumacenje antifasizma je dobar osnov za kritiku nacionalizma. Teorijski razvoj antifasizma u ovom obliku predstavlja polaznu osnovu za kritiku drustvno-ekonomskih izvora nacionalizma, dok antitotalitarizam, koji smo spomenuli na pocetku teksta, ovu kritiku lisava vrijednosti i stvara time cvrscu osnovu za preoblikovanje antifasizma u antikomunizam, odnosno antisocijalizam, sto samo dodatno sluzi ucvrscivanju toboznjeg nacionalnog duha. Uz fenomen socijalizma usko je vezano i vidjenje fasizma u razlicitim epohama. Prije sirenja socijalizma on je bio utopija, cije je mjesto u buducnosti. Danas, nakon raspada socijalizma i uslovno receno socijalistickih drzava on je iluzija koja je dobila epitet totalitarne. Slicno se razvijala i slika fasizma. Izmedju dva svjetska rata, fasizam se tretirao uglavnom kao realpoliticka pojava, on dobiva svoje mjesto u socioloskim teorijama, a nakon Drugog svjetskog rata, o njemu se uglavnom govori sa antifasisticke i antitotalitarne distance, da bi se njegov status opet promijenio krajem 20. stoljeca. To mozemo vrlo jasno primjetiti na vlastitom iskustvu, gdje smo imali priliku vidjeti, a imamo je i danas, kako "demokratski nacionalisti" pokusavaju redefinirati antifasizam u svoju korist, pokusavajuci stvoriti odredjeni vid "pozitivnog nacionalizma", a pored tih "umjerenih", "demokratski nastrojenih nacionalista", postoje i ekstremni radikalni nacionalisti koji sada, kada ih nista konkretno ne sprjecava u tome, fasizam javno dozivljavaju kao oblik nacionalnog osjecanja. Princip je isti, samo su nijasne u sprovodjenju fasizma.

Iz navedenog vidimo cistu paralelu koju treba povuci, bez da se uplicemo u mrezu koju podmuklo stvara drzava kao takva, vec da sagledamo pojmove fasizma i antifasizma kao apstraktne pojmovne kategorije, a ne kao sredstva licnog nacionalnog vrijednovanja ili optuzivanja drugog. Nacionalizam izvire iz fasizma kao njegov ekstremni izdanak, kao pojava koja ima plodno tlo posebno danas na nasem podrucju. Dakle ne treba zanemariti ulogu fasizma, i ako svjesni, "demokratski nacionalisti" danas pricaju o "svom" antifasizmu deklarirajuci sebe kao antifastiste, ne smijemo ne primjetiti njihovo licemjerstvo i poltronstvo. Antifasizam je kontrastna pojava fasizma, a kao takva i nacionalizma. Anifasizam nije licno iskljucivo nacionalno pravo ni jednog od nacionalnih idioma, on je univerzalna kategorija i time dostupna svakom slobodno mislecem pojedincu i sto je najvaznije, njegovine tekovine i ideje su operisane od drzave i nacije. Promovisanjem antifasizma mi promovisemo svoje stavove i svoju nadu u bolje sutra, sutra koje nece biti pod cizmom fasistickih tekovina, bio to nacionalizam, klerikalizam ili neki drugi princip koji ugnjetava slobodu covjeka. Sutra u koje cvrsto vjerujemo.

Saturday, April 14, 2007

Thompson u Sarajevu? - Antifa rekacija



Marko Perkovic, tzv. Thompson, u sklopu svoje promotivne turneje uvrstio je i Sarajevo u grad gdje treba nastupati. Ipak, u ovom tekstu nije bitno ni mjesto ni vrijeme nastupa Marka Perkovica, ono sto je mnogo bitnije jeste sama cinjenica oko koje se digla pompa, a to je njegovo popjevavanje pjesme "Jasenovac i Gradiska Stara" u kojoj se na ocigledan nacin velica ustaski pokolj u Drugom svjetskom ratu, uz velicanje fasista kakvi su bili Jure Francetiæ, Maks Luburiæ i slicni. Povod njegovog nastupa je navodno humanitarni koncert, u organizaciji Hrvatskog katolickog dobrotvornog drustva u cilju prikupljanja sredstava za izgradnju studentskog doma. Dan 10. maj je izabran za dan koncerta u znak obiljezavanja desetogodisnjice posjete pape Ivana Pavla II Sarajevu. Na prvi pogled plemenita ideja, izgradnja studentskih domova, meðutim da li sluzi na cast Katolickoj crkvi, njenom kvazi-ekumenizmu i dobroti pozivanje osobe koja javno ne zazire i nije zazirala od toga da pjeva pjesme sa fasistièkom tematikom? Navodno se Marko ograðuje od pomenute pjesme, ali to je irelevantno ako znamo, a znamo, da je isti taj Marko pjevao pjesme tipa "Evo zore, evo dana", ponovo sa dozom velicanja fasistièkih tekovina NDH. Takoðer je poznato ko sacinjava publiku ovog muzicara sa jasnim ideoloskim diskursom i kakva ikonografija biva prezentirana na njegovim koncertima, pri cemu Marko nema vidljivu potrebu da se ogradi od iste.

Hrvatsko katolicko dobrotvorno drustvo ne zazire od ljigave indiferentnosti po pitanju nastupa Thompsona, koju pravda time da navodno ne primjeæuje ni¹ta fasisticko u Markovim pjesmama. Treba li ocigledniji primjer da u BiH lazni sjaj bilo koje vjerske organizacije vrlo lako blijedi kada doðe u dodir sa onim sto smatra za "svoje"? Treba li ocigledniji primjer prljavog politikanstva u kojeg su umijesane vjerske organizacije? Treba li ocigledniji primjer da je svejedeno da li kriz ima kuke ili ne? Ipak, Marko se ne uspijeva nacuditi negativnim reakcijama "Zidova i Armije BiH". S jedne strane drustvo, organizacija koja nosi epitet "katolicko", sto bi naravno trebalo dovoditi u vezu sa suzivotom, ljubavlju i drugim navodnim humanim tekovinama katolicizma, i s druge strane osoba ciji nadimak potice od vrste vatrenog naoruzanja i koji poruèuje da treba "baciti bombu, ubiti bandu" - u istom kosu. Daleko od svake vrste ideologizacija ili trazenja opravdanosti rijeèima "bio je rat, svasta se pjevalo, ljudi su trazili nekakvu snagu, vrijednost" u Markovim pjesmama mozemo primjetiti samo fasizam, glorifikaciju svoga koja ujedno znaèi devalorizaciju tuðega, rijeci mrznje. Danas je to Marko, sutra ce biti Dervis, a prekosutra Bora. I sve se svodi na isto. U torove po nacionalnom kljucu, glumicemo demokratiju i na svaki moguci nacin se boriti protiv onoga sto je drugacije. Danas pjesmom, sutra puskom.

Bez obzira radilo se o Handzar diviziji, Drazi Mihajlovicu ili Anti Pavelicu, fasizam ostaje fasizam. Ipak, ono sto obeshrabruje, jeste i sama cinjenica da se pompa dize samo oko tih parada primitivizma, a najcesce ne primjecujemo isti taj fasizam, kriptonacionalizam, u svojim redovima, u svom gradu, na funkcijama i na ulicama, ali to je valjda vec postala svakodnevna rutina pa smo se navikli na to. Na kraju krajeva, Marko ce doci, otpjevati svoje fasistièke poskocice i otici dalje na turneju, ali nasi domaci fasisti ce ostati i "pjevati" svoje sve dok ih mi ne prekinemo. A njihova "pjesma" je puno pogubnija od Markovog koketiranja fasizmom i paradiranja pod krizem, sa kukama ili bez.

Tuesday, February 27, 2007

Nitko ne radi zato sto voli , nego zato sto mora


Savremeni zivot lici na jednu veliku podivljalu lokomativu ojom upravljaju bogati i mocni cije pogonsko gorivo predstavljaju zivoti siromasnih zivoti radnicke klase nasi zivoti ! Ta pomahnitala zvjer za sobom ostavlja duboko urezani trag zagadjenja bjede , smrti , strah skriven od ociju javnosti srah koji predstavlja tamu svih nasi patnji i stradanja , htjeli mi to ili ne , Skupim reklamama ultra propagandom multinacionalne kompanije kreiraju javno mjenje po svom ukusu politiku potrosackog mentaiteta tipa kupi upotrebi baci one unistavaju sve sto je iole vredno oni su kao rupa bez dna koji je gladan profita na putu da ostvare svoje interese oni nece prezati ni od cega jer cilj opravdava sredsto a njihov cilj je cjelokupna svjetska dominacija
• Multinacione i vlade odjednom zivot stade !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!(citat benda HOCU!NECU?){Profiti korporacija su privatizirani,svaki zamaskirani covjek ih moze ponjeti kuci , al stete od korporacija su socijalizirane,korporacaije su nekontrolisani rak koji raste svaki dan , sto duze cekamo da je zaustavimo manje su nam sanse prezivjeti !!Ovim citatatom sam se posluzi kao uvod u sljedeci tekst kojim sam htio prikazati zivot "obicnih ,prostih "ljudi
te objasniti dolje navedena stanja drustva iz moga skromnog ugla .

Kazu kad ne bi bilo drzave svatko bi radio sta bi htio , ne znam zasto vecina odmah tvrde bilo bi vise nasilja , ubistava pljacke itd , ne gledajuci pri tom pozitivnu stranu kreativnost , neki kazu da bi nas multionacionalne kompanije lakse "progutale"bez drzave , sa tim se ne slazem jer upravo drzave rekonstruirajuci cjelokupan privredni sistem omogucuje multinacionalnim kompanijama da "koloniziraju"trziste i stvore monopol nad nasim zivotima !!!
Biti sretan!!!! po meni moci baviti se onim sta volis i mogucnost prezivljavanja od istog (hobi fakticno postaje posao), zvuci fantasticno zar ne !! Pitam se zasto ljudi uopste rade hmmm ,da "obezbijede" egzistenciju , najprostije receno hranu i smjestaj i egzistenciju poslodavca koji ne mrdajuci dupetom zaradi kapital i na taj nacin odrzava se privremeni poredak(citaj sistem) , Pitam se gdje je tu zadovoljstvo i gdje je tu kreativnost , na to ce mnogi reci - "nitko ne radi zato sto voli , nego zato sto mora ! Marx je rekao "rad je stvorio covjeka "!(dok je u isto vreme zivio na racun radnika iz tvornica svog prijatelja Engelsa ). Meni se cini daje rad od covjeka napravio majmuna (isprika majmunima) , (sto vidis i cujes nikom ne pricaj) .
Industrijske revolucije su osim "poboljsanja /olaksanja" zivota jos vise se istakla razlika izmedju bogatih i siromasnih umjesto da te razlike iscezavaju na opste dobro !

Roditelji salju djecu skolu nadajuci se da ce na taj nacin moci lakse postati samostalni i egzistirati i sta se dogadja -djeca zavrse "skole"praone mozga) prijave se na biro ,"bleje "kod kuce dok eventualno pronadju (i to preko "veze-i to ako imaju srece) neki sugav posao koji nema veze sa svrsishodnosti njihovog skolovanja .
Cesto se "privremeni" posao pretvori u dugogodisnje robovanje-prezivljavanje - kao rezultat toga dobijam agresivne-autoritarne nezadovoljne roditelje i isprepadanu izmanipulisanu djecu od kojih se ocekuje da "prodju "bolje u zivotu neko njihovi roditelje . Naravno radna mjesta za koja se djeca skoluju su "rezervisana" za djecu lokalnih mocnika/ca -bilo koje vrste (interesantno je da vecina njihove djece nisu ni isle skole za koje imaju svjedocanstva-"cast izuzecima)-, "Za sve je kriv kapitalizam" kazu mnogi , sto su od "drustvene" firme pretvorili u drzavne sto je cista zaposlenika/ca (jer nije drzava radila u njimai na taj nacin razvila preduzece nego radnici/e) a zatim nesposobni/e(proracunati/e) rukovodioci dovele preduzeca u stecaj - pa sve ono sto su generacije gradile kupi neki kapitalisti (koji obicno rade za neku multinacionalnu kompaniju ili se radi o lokalnom mocniku/ci koji/a je kapital stekao na "posten"nacin) i na taj nacin dobijaju pogone i jeftinu radnu snagu + vecina radnika/ca dobiju otkaze ,a prema tome i ne ostvaruju prva na penziju jer nitko nece da zaposli staru i izmucenu sirotinju ! Sa druge strane neki krive "komunizam" , Da se razumijemo komunizma kod nas nikad nije postojao !!! Sad cete reci a u kakvom smo mi drustvenom uredjenju zivjeli ? Ja vam kazem u autoritarnom kao sto i danas zivit !!
Dragi moji to sto se svesrdno naziva komunizmom nije bio komunizam nego drzavni kapitalizam ,Mnogi ne znaju ,al u kuminizmu ne bi trebalo postojati drzava kao nepravedna hijerarhijska nakupina moci u rukam bogate manjine koji zive na racun vecine , nego bi upravo ta moc nestala i pretvorila se u nehijerarhijsko organizovano drustvo . Zanimljiva je cinjenica da se prema tom putu "odumiranju drzave " kretalo kontradiktorno jacanjem drzave , pa pitajmo marxiste , kako nesto moze odumrijeti ako mu moc stalno jaca?
Na kraju se marxisticka "diktatura proleterijata" pretvorila u diktaturu nad proletirijatom sto je prozeto nacionalistickom mrznjom dovelo do znate vec cega ,
Svi se pitamo tko je kriv, tko je kriv , pa ljudi stanimo ispred ogledala ,pa pitajmo tko je kriv !!! Dokad god bude "drustvenih tabua" predrasuda , mrznje, sebicnosti i autoriteta , dotad ce ljudi gazite jedne druge ,
"Sloboda je majka reda , a ne njegova kci" rekao je Proudhon , Tezimo postatit svoji ucitelji i ucenici kao sto propovjedaju budisti ,
Naravno "drugaciji svijet je moguc" ! Tebali bi teziti osamostaljivanju privrede i pravljenje samoodrzive ekonomije, no tu nam se vuce problem jos iz bivse Juge svi bjeze iz sela u grad i sta se desava ? Broj nezaposlenih u gradovima i dalje raste , sela se pustose , proizvodnja u selima sve slabija jer normalno sve je manje radne snage na selu -dok u gradovima kriminal cvjeta ,sume se nemilice sijeku i prodaju , dok se u isto vreme uvozi roba iz inostanstva koju bi bili i sami sposobni , drzava se zaduzuje , MMF odredjuje odnose placa i penzija (jer da ih vlada ignorise ne bi bilo "pomoci")kod nas , i na kraju tko najgore prodje nego "obicni" ljudi koji rade za svoj kruh .



Terorizam oko nas




Naše društvo je terorističko! Terorizam je svuda
i u najmanjoj pojedinosti našeg života. Svuda prisutan
i uvijek spreman da nasilno djeluje komforom kao
ideologijom sistema. U tom smislu koji je lišen
smisla, prinuda je pomjerila slobodu i došla na njeno
mjesto. U propagandi- reklami postoji dvostruki
terorizam- prisne riječi i slike koje jačaju
jedno drugo. Pri tome se ne smije zaboraviti
pedagogija taj dugo usavršavan terorizam omladine.
Pored porodice i škola je institucija koja reprodukuje
konformističke vrijednosti društva. Kruta logika
dominacije i podređivanja van slobode i
spontanosti- u školama se nametnula ideja o potrebi da
se sa djecom kruto diriguje, da se gospodari njihovim
emocionalnim životom- njihovim skrivenim željama.
Stavljeni/e u oskudu i šematsku praksu fabrikovanja,
stješnjeni kao između čekića i
nakovanja, nagradom i kaznom vaspitanici/e dobro
osjećaju neslobodu i krajnost takvoga uticaja.
Zato se i dešava ono što je najgore: oblikuje se
aktivna dvoličnost jer djeca osjećaju da
takva spoljnja dirigovanost pogađa njihov svijet
kojem se ne priznaje identite, dostojansto i posebne
vrijednosti. Očigledno je da nastaju problemi
između društvenog nametnutog ponašanja i
namoizražavanja. Nametnuti način ponašanja
aktivno oblikuje dvostrukost čovjekove
egzistencije tako što se od nje/ga traži da bude to
što nije samo da bi bio/la saglasan/na sa
vladajućim kulturnim i ideološkim obrascima. I
stvarno čovjek na to pristaje jer bi ga/ju svako
protivljenje i svaka razlika dovela u situaciju da
bude odbačen/a, prezren/a i kažnjen/a.
Škole su danas sredstvo reprodukcije društvenih odnosa
i klasnih razlika te reprodukcije socijalnih razlika i
nejednakosti uopšte. Kao što se proces vaspitavanja u
porodici zasniva na procesu uslovljavanja (bidi dobar=
dobiti čokoladu, ne biti= batinu), tako i proces
školskog obrazovanja i vaspitanja se temelji na
moći dicipline, odnosno na moći čiji je
glavni zadatak da dresira. Funkcija škole je stvaranje
ideološki oblikovanih, sposobnih za
konformističko uklapanje u postojeći sistem,
poslušnih i potčinjenih postojećim
pravilima, propisaima, disciplinarnih i pokornih.
Vrline koje se tu podučavaju su poslušnost,
šutnja, tačnost i pokornost= vrlina hijerarhijske
organizacije poput vojske i tvornice.
Sasvim je jasno da je škola institucija inspiranja
mozga čije su glavne komponente postojanje
uniformnog pogleda na svijet i odsustvo bilo kakve
moguće alternative, potiskivanja značaja
sopstvenog iskustva osjećanja i mišljenja, zbog
čega se najveći broj pojedinaca/ki
pridružuje postojećem dominantnom pogledu na
svijet kao jedinom sigurnom. Upravo zato što
određuje šta će se i kako misliti, što
određuje vladajuća klasa u društvu, škola je
institucija manipulacije obrazovanjem. Što se radi
plansko, sistemsko i kontrolisano širenje ideologije
vladajuće klase kojom prikriva, opravdava i
ojažava svoju moć i vlast kako bi mlade
generacije preko vaspitno-obrazovnog sistema usvojile
tu idologiju kao vlastiti sistem interpretacije,
orijentacije i akcije. Zato što ideološki i
konformistički oblikuje individue- što ih
instrumentalizuje i uklapa u postojeći sistem,
što proizvodi funkcionalnu poslušnost i
potčinjenost. škola i obrazovanje predstavljaju
ideološki aparat države kojo reprodukuje
postojeći društveni i politički sistem. Pa
iako se ne može zanemariti istorijska,
prosvjetiteljska funkcija i uloga škole, ne smije se
zaboraviti na njenu pragmatsku političku
funkciju. širenjem konformističkih vrijednosti
obavlja postupak nametanja postojećeg poretka.
Svojom ulogom pozitivnog prikazivanja postojećeg
poretka kao ispravnog i jedino valjanog poretka koji
je najprogresivniji, najbolji i najhumaniji i koji
predstavlja izraz "prirodne" potrebe ljudi škola i
obrazovanje se prikazuju značajnim stubom
trenutno političkog sistema kojeg hitno treba
promijeniti. Slaviti različitost znači
slaviti čovječnost i pripadnost ljudskoj
zajednici!
Mi nezavisni pojedinci/ke se moramo prvenstveno
osposobiti i osnažiti, moramo plemenitim pojavama
ojačati društvo u kojem živimo. Ako treba nešto
mijenjati- a treba, onda treba početi od sebe, a
ne samo tražiti od drugih da se mijenjaju. Svakako u
svim promjenama, angažmanima i aktiviranju treba
ići mirnim putem a ne agresivnošću.
Fizička snaga- nekontrolisano nasilje nisu dobri
počeci za društveno djelovanje. Bolje i korisnije
od toge je ako se posvetimo aktivnom radu i
djelovanju. Bićemo tada više poštovani/e. Dakle,
mi nezavisni pojedinci/ke ne možemo čekati da nam
samo drugi/e rješavaju probleme, već se moramo
prvi/e uključiti i nametnuti se.
Prihvatajući rečeno i ne samo to, mislim da
je jedina realistička opcija da preduzmemo akciju
u vlastitu korist.
U ovome nema ništa lošeg, niti zastrašujućeg, a
pogotovo prijetećeg. Za svaku akciju treba biti
lično osposobljen/a, da bi se ona vodila mirno,
dostojanstveno i voljom. Velika je razlika između
osposobljenog/e i neosposobljenog/e što se vidi iz
sljedećeg: osposobljeni/e imaju sljedeće
osobine: otvoreni/e prema promjenama, sigurni/e,
samokritični/e, aktivni/e, samosvjesni/e,
upravljaju osjećanjima, uči/e na pogreškama,
živi/e u sadašnjosti, realisti/kinje, imaju visoko
razvijeno samopoštovanje, a time i poštovanje prema
drugima. Onesposobljeni/e su zatvoreni/e za promjene,
agresivni/e, okrivljuju drugog/u, praćeni/e
pogreškama živi/e u proštlosti ili budućnosti,
nerealni/e, imaju nisko razvijeno samopoštovanje, a
time poštovanje prema drugima. Vidi se odmah da su
velike vrijednosti na strani osposobljenih. Zato u
dodir sa njima niko ne gubi već naprotiv.
Vrijednosti nam osmišljavaju svijet kakav želimo!
Svijetom kakav sada imamo upravljaju interesi. Upravo
zato sam ubijeđen da je put ka
samoprivređivanju istovremeno put ka
samoodređenju i nezavisnom čivotu koji
podrazumijeva: mogućnost izbora u određenom
načinu života i kontrolu nad sopstvenism životu.
Nezavisan život ne podrazumijeva samo samostalan život
i djelatnost usmjerenu samo prema sebi. On
podrazumijeva samoodređenje, kontrolu nad svim
onim što nam se dešava. Odnosi se na pravo i
mogućnost da se slijedi kurs djelovanja prema
vlastitom izboru. Samopoštovanje znači
osjećati se zadovoljan/na i biti siguran u
vlastitu vrijednost svoje čovječnosti.
Osjećati se zadovoljan/na ne znači
priznavati institucionalizirane nepravde nametnute od
strane društva i države- to nam tek daje snagu da
započnemo sa promjenama. Oslobađanje
individue ljudi prvenstveno je pitanje pravde i
humanosti, koje se mogu ostvariti jedino razvijanjem
odnosa koji proizilazi iz istinskog razumijevanja
svakog/e od nas. Ako želimo normalnije društvo
bazirano na istinkim vrijednostima, onda ga moramo i
stvarati. Odgovornost, akcija, saradnja važni su
principi te aktivnosti. Bez konstruktivnog djelovanja
prema svima doprinosi se vlastitoj destrukciji- to je
pitanje partnerstva. Osnovi u tom društvu jeste svako
ljudsko srce pojedinačno. To je izvor energije iz
kojeg svaka naša akcija crpi snagu i u kome dobija
smisao. U svakom su društvu postojale grupe ljudi
koji/e nisu mogli/e postići ono što su htjeli/e,
jer su kroz istoriju smatrani/e inferiornim
članovima i članicama društva. Stotinama
godina grupe ljudi sa izvjenim zajedničkim
karakteristikama udruživale su se da bi ojačali/e
osjećaj identiteta i unaprijedili/e situacije u
svom okruženju, zemlji i svijetu. Mi nismo izmislili/e
sistem, ali je na nama da ga promijenimo. Treba ih
spriječiti dok ne bude kasno- inače nema
budućnosti. Ideja se mora povezati sa
djelovanjem- odnosno stvaranjem organizacije. Pri tome
ne mislim na stvaranje novih političkih stranaka
i pokreta koji će se boriti za vlast- jer bi to
bilo suprotno našem cilju stvaranja besklasnog
društva, direktne demokratije i izumiranju država kao
nepravedne nakupine moću u rukama bogate manjine.
Samo snažnom nehijerarhijskom organizacijom
predstavljajući se sa jakim i korisnim
članovima i članicama sa potrebama,
sposobnostima i pravima možemo uticati na društvo u
kome živimo i mijenjati ga. Organizacija- njeni
programi trebaju biti za dobrobit svim ljudima u
cjelini, a ne samo za članove i članice
iste. Mora se raditi u skladu sa tim ciljem, naši
programi i materijal moraju biti prisupačni svim
ciljanim grupama ljudi bilo gdje i bilo kad oni/e to
žele. Organizacija treba da je fleksibilna da odgovara
na potrebe ljudi. Aktivnosti organizacije treba imati
za cilj ohrabrivanje i osposobljavanje ljudi za
integralan život unutar zajednice bez prisile
spoljašnjeg autoriteta države, ako i ohrabrivati
osjećaj naovisnosti, samopoštovanja i
solidarnosti. Svi članovi i članice moraju
otvoreno diskutovati o svojim skrivenim razlozima.
Unaprijed trebaju razmisliti o mogućim sukobima i
načinima otklanjanja istih. Odluke se moraju
donositi samo na demokratski način. Stalna i
redovna konsultacija mora postojati. Svi trebaju imati
svoju ulogu. Nužne su radne grupe usmjerene
određenim pitanjima. Redovni pregledi ostvarene
aktivnosti i progresa uz obavezu informisanja ljudi o
tome. Činjenica je da u svijetu ima malo ili
gotovo nema uzornih ljudskih odnosa. Svijet se i
previše duhovno osiromašio. Svijet je neuravnotežen/
još uvijek nama upravljaju interesi moćnika/a a
ne vrijednosti koje bi nam trebali osmišljavati svijet
kakav želimo. Kroz djelovanje organizacije takav bi se
odnos promijenio u korist svih nas na planeti/
vrijednosti i interesi postali bi jedno/ išli bi u
istom smijeru!

Wednesday, February 14, 2007

HC/punk u Banja Luci


Kao sto se vidi iz naslova ovdje cu pokusati da pisem sto se desavalo u Banja Luci u ovoj nasoj sekti . Koliko je meni poznato s obzirom da sam u BL od 96 ,prije rata se u Bl skoro nije svirao hc/punk ., izuzetak je bend W.S.W. ciji sam iskreno cuo samo trash snimak na kompilaciji Bl prijeratnih bendova "Banja Luka Dreaming" na prezetaciji u tadasnjem ksetu ( nazalost je autor koji je i svirao u W.S.W komplicaje poginuo u saobracajci prilikom prvog posljeratnog posjeta Banjaluci). Drugim rijecima da Banja Luka nije bila luka punka , nego vise noise i dark zvuka pa je takva i ta kompilacija sacinjena od takvih bendova bendova (Blue noise , Rescue party.. i mnogi drugi ) .

Prvi posljeratni bend koji je posjecao na tako nesto je crossover bend Revolt , koji je svirao po meni neku muzicku kopiju Helmeta + rapovanje dakle ono sto je bilo moderno u tim 90im , sa mracnim tekstovima pjesmama Koma , Snovi ,ikazna,Bijesan pas,.. koju su odrzavale atmosferu tog vremena izgubljenu mladost u ratu srusenim zivotima , beznadje .,moram priznati da su mi se na pocetku svoga rada dopadali iako muzicki nikad nisu bili hc. Bend je imao desetke koncerte u Bl , u Holadnij , bivsoj jugi .... , iza sebe imaju par kompilacija i par koncertnih jedan studijski album . bend je jos uvije akivan (ima probe ali ne i svirke ) sa tim da je iz orginalne postave ostao samo gitarista , ne vidim dalji razlog sviranja istog ali njima na volju .

Iste te 95 se pojavilo jos jedno zlo koje ce trajno zagaditi bl pank scenu jer su generacije klinaca kasnije svirala iste stvari koje je i svirala Propala Investicija punk bend koji skoro da nije imao svojih stvari nego je svirao iskljucivo obrade Exploiteda Ramonsa , Dza ili Bu , sto je bilo simpaticno pjevac Cupac nikad nije znao tesktove nego je pjevao samo slogove . Bend je potrajao jedno 2 godine ali je udario temelje jedog nazovi dijela Bl punk scene .

Godinu dana kasnije poceli su se pojavljivati kojekakvi srednjeskolski punk bendovi : Slobodno bacanje ,Pssg , Autsajder ,Zigmund , Die krankenwagen , 2 bad milos death , ZLo i Naopako ,koji su isto potrajali jedno godina dana osim Pssg i Zigmunda nitko od njih nema nekakav materijal snimljen.

Nakon toga godine praznine ako ne racunam punk tezge koje nisu bili bendovi nego kratkorocni projekri bilo je par pokusaja okupljanja benda da bi tek 99 i 00 (na sta je uveliko uticao i koncert Catharsisa i Newborna u ksetu ,  ) pocele su cvasti ruze za Bl hc.punk scenu .Tada su se izdasavalo masu koncerata  bendova sa strane - medju ostalim Submision Hold , Vitamin x , Senata Fox , Analene , sa kojima su i nastupali Antistatik (crustcore) i Rahele Ferari koji su prvi politicki korektni pank bendovi sa tim  sto je Rahela presla put od noise punka do emo crust core benda sto se mjenjalo sa bubnjjrima  .
Ti bendovi su iza sebe imali 20 - ak koncerata izmedju ostalog  Bl Prijedoru , Zg , Bg , potrajali su po 3,4 godina , iza sebe imaju par uradi sam snimaka sa probe ( i oba benda su izasli na kompilaciji autonomija u svakodnjevnom zivotu (sa tim da je rahela izasla i na jedno d=feministickoj echo kompilaicji)te divx banja luka hard core . Oni su se ugasili sto zbog seobe clanova (antistatik) sto zbog nesrece sa bubnjarima (rahela ) , da su mogli vise uradit , mogli su ovako ostaje samo zal .u istom periodu su postajli jos bendovi Stara devizna stednja i jos po meni puno bolji bend Inward,Chat down Babylon , Pussies smoke ake -no logo hc/punk sa deutch zenskim vokalom ) i ako racunamo Prijedor Geneticka Kontroloa, i u tom istom periodu je nastao i crossover bend Recall jos jedan domaca interprentacija mtv bendova tipa Downset ili RATMznaci rap + dz dz

U medjuvremuno su se desavale kulture zvuka 1 i 2 u prostoru geta gdje su proed osatalih i sviriali navedeni bendovi ,nesto kasnije je nastao i Ispad. da bi 2003 bio odrzan prvi in memorial koncert tragicno preminulom Goranu Kovacevicu (koji je sad posta tradicionalan)na kome su svirali :Oblik , Klikeri ,Rahela Ferari , Ispad , rgk , Die Kranken wagen,... (sa kojeg postoji video snimka koju trazim ,)te da bi se to sve okrunilo sa nastankom Unutrasnje Emigracije i Zivot pise drame koji danas cini osnovu neceg sto se zove hc/punk u Bl.

Pored navedenih bendova u Bl su i djelovali (istina dozivjeli su samo jedno izdanje ) fanzini Floskula i Podmetanje Neistine .