Lični stav: Čije su naše rijeke, čija je naša struja i ko će imati koristi od njihove prodaje?

Ko bi rekao da je prošlo tek godinu dana od kako SNSD predvodi vladu RS. Sasvim «slučajno» su preuzeli odgovornost za vođenje entiteta baš u trenutku slijevanja stotina miliona maraka novca od PDV-a na račune vlade. Tzv. nezavisni socijal-demokrati su pompezno najavljivali pokretanje socijalnih programa i oporavak privrede od čega još uvijek nema ni naznaka. Na momente se čovjeku učini da je oduvijek bilo ovako, da mi ustvari živimo na Dodikovom privatnom imanju, sa koga nas na najmanji znak neslaganja, promišljanja, ne daj bože, akcije, borbe za pravo na izražavanje drugačijeg stava On lično može izbaciti i oduzeti nam pravo na život. Teške riječi? Možda, ali dogovori i pregovori sa američkim ambasadorom i multinacionalnim kompanijama o davanju koncesija na korištenje rijeka i izgradnji hidro i (sanjamo li?) termo elektrana koji se ovih dana vrše u toplim prostorijama, daleeeko od očiju javnosti mogu značiti samo jedno: katastrofu. Već se mogu načuti prazne priče o zapošljavanju velikog broja ljudi, napretku, izvozu struje i sl. Hajde da razmislimo malo o njima, ali i o nama i našoj budućnosti.

Čije su naše rijeke?

Prvo pitanje, za razmišljanje, koje se odmah nameće je: čije su rijeke?

Jedini razuman odgovor glasi ničije. Rijeka sa dvije obale i florom i faunom koje ju nastanjuju čini mini ekosistem. Kako ipak živimo u vremenu i sistemu koji pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja pravu na život, jasno je da su vlastodržci svemu živom i neživom odredili vlasnika/e. Sama ideja o vlasništvu nad prirodom je apsurdna, mi je nismo stvorili, ovu planetu zajedno sa svim drugim vrstama samo nastanjujemo, naš opstanak je uslovljen prirodnim zakonima, a prirodne nepogode nas mogu u trenutku zbrisati sa lica zemlje. Pošto stvari stoje kako stoje i vlasništvo nad resursima će postojati još neko vrijeme maksimum koji možemo postići je da prirodnom baštinom raspolažemo na najpravedniji i najodgovorniji mogući način. Od načina rješavanja ovog pitanja zavisi budućnost planete, biljnih i životinjskih vrsta što znači nas samih i generacija koje dolaze.

Iz prvog proizilazi drugo pitanje: ko i na koji način ima pravo raspolagati prirodnom baštinom i nacionalnim resursima/ blagom?

Da bi se uopšte mogli upustiti u potragu za odgovorom na ovo pitanje potrebno je odrediti šta je to pravedno/odgovorno i nepravedno/neodgovorno raspolaganje resursima. Rijeke, jezera, mora, šume, rude i minerali su od životnog značaja za ljudsku zajednicu i sva živa bića. Opstanak zajednice koja nastanjuje određenu teritoriju u potpunoj je zavisnosti od klimatskih uslova i raspoloživih resursa u toj oblasti, zbog toga ih i nazivamo nacionalnim blagom. Slijedeći tu logiku neminovno dolazimo do zaključka da je dobro samo ono što ide u korist zajednice i životne sredine, a da je loše sve što šteti zajednici i životnoj sredini. Ako polazimo od ovog principa onda bi pravedno i odgovorno raspolagati resursima značilo racionalno ih koristiti i održavati na takav način da svi stanovnici tog područja imaju jednak pristup resursima i da svi zajedno vode računa o očuvanju životne sredine. U prirodi vladaju zakoni međuzavisnosti pa nestanak jedne karike u ekosistemu ili lancu ishrane znači narušavanje prirodne ravnoteže i uzrokuje sve brže nestajanje drugih vrsta.

Ukoliko se slažemo sa prethodnim zaključcima složićemo se i da je najbolji način upravljanja prirodnom baštinom onaj demokratski tj. da svi mi zajedno učestvujemo kako u donošenju odluka od kojih zavisi naš opstanak, naša budućnost tako i u kontroli njihovog sprovođenja. Sadašnja situacija u kojoj se političke partije (preciznije: kriminogene interesne grupe) izabrane od strane petnaest ili najviše dvadeset procenata birača obraćaju narodu u čije ime vrše vlast samo u predizbornom periodu, dakle jednom u četiri godine, je daleko od demokratije. Mi nemamo nikakvu kontrolu nad aktivnostima vlada i parlamenata za vrijeme trajanja njihovog mandata, a oni odlučuju o kvalitetu naših života i iskorištavanju zajedničkih resursa. To nije demokratija. Demokratsko upravljanje strateškim resursima bi značilo pokretanje ozbiljne javne rasprave na svim nivoima, od upoznavanja djece u školama, preko omladine, srednje i starije generacije sa problematikom do stručnih i akademskih rasprava, ako je potrebno i neposrednim izjašnjavanjem građana o načinu korištenja resursa putem referenduma. To bi bilo demokratski. Narod se upozna sa problemom, diskutuje na različitim nivoima i potom izjašnjava. Jedino se na ovaj način mogu izbjeći manipulacije, malverzacije i zloupotrebe funkcija, a osigurati privredni razvoj i brigu za očuvanje zdrave životne sredine u korist stvarne većine.

Čija je naša struja?

Treće pitanje bi vjerovatno glasilo: zar davanje koncesija za korištenje rijeka, privatizacija elektroenergetskog sistema i izgradnja termo i hidro elektrana uz pomoć međunarodnih institucija i multinacionalnih kompanija neće napuniti budžet, pomoći oživljavanju privrede, zapošljavanju i poboljšanju životnog standarda stanovništva? Djelimičan, ali jasan odgovor nam može dati nekoliko kontra pitanja. Da li bi zapadno-evropske države hidro i termo elektrane gradile kod nas ili u svojim zemljama da je to pametno ulaganje u budućnost? Kada je izgrađena posljednja termo elektrana u zapadnoj Evropi? Zašto zemlje članice EU zakonski propisuju povećanje korištenja obnovljivih izvora energije? Koliko je ekonomski najmoćnijih država privatizovalo svoje elektroenergetske sisteme i kakvi su rezulati? Magla polako nestaje, a odgovori se počinju nazirati. Razvijene zemlje su davno prestale praviti termoelektrane jer su prekomjernim iskorištavanjem resursa trajno onečistili svoju životnu sredinu, uništili čitave ekosisteme, učinili klimu u tim područjima nepodesnom za život, a ono što je preostalo su zaštitili i ne pada im na pamet da ponavljaju iste greške. Zato će pokušati da podmićivanjem i ucjenama domaćih kriminalizovanih političara ovladaju našim resursima i prijeko potrebnu energiju crpe iz naših zaliha (iz istih razloga su SAD izvršile invaziju na Irak, naftu crpe bez ikakvih ograničenja, a u zemlji najbogatijom naftom imaju kilometarske redove na benzinskim pumpama). Hoćemo li im to dozvoliti? Nažalost, sudeći po procesu bagatelne rasprodaje narodne imovine vlada RS sa Dodikom na čelu sigurno hoće. U svojoj pljački, a dugoročno i uništavanju životne sredine, će se poslužiti izgovorima kako je sve u narodnom interesu. Najobičnija je laž da će veliki broj stanovnika imati koristi od izgradnje toliko pominjanih elektrana. Prije svega BiH proizvodi višak struje, dakle imamo dovoljno za svoje potrebe i još nam ostaje za izvoz. Koncesije za sve najznačajnije lokacije će se dodijeliti velikim multinacionalnim kompanijama tako da novac dobijen prodajom električne energije neće više ostajati u zemlji niti puniti budžete domaćih institucija već završavati u džepovima pojedinaca i računima širom svijeta samo ne ovdje. Tržišni pristup ekonomiji kakav ove kompanije praktikuju će dovesti do toga da će proizvedena struja ići na tržište i da će je moći koristiti isključivo oni koji više plate, a narod koji naseljava područja iz kojih se resursi crpe neće ih interesovati. Logika profita po kojoj je današnje društvo uređeno je nemilosrdna. Zna se koje države troše najviše resursa i kojima se potrošnja konstantno povećava, zna se ko može priuštiti nove i nove količine. To su upravo države iz kojih dolazi najveći broj multinacionalnih kompanija koje su najveći potrošači i koji imaju da plate.

Ko će imati koristi prodaje naših resursa?

Ne treba biti posebno pametan niti vidovit, dovoljno je osvrnuti se na dosadašnji proces privatizacije i lako se može zaključiti ko će imati koristi od privatizacije elektroenergetskog sektora, od izgradnje novih hidro i termoelektrana, a ko neće. Kao i do sada od prodaje imovine koju su dobrovoljnim radom i izdvajanjem samodoprinosa izgradili naši djedovi i bake, očevi i majke, dakle naš(i) narod(i), najmanje koristi će imati upravo taj isti narod u čijem se interesu, navodno, privatizacija i provodi. Iskustvo zemalja koje su privatizovale ovaj sektor pokazuje da cijena električne energije, nakon privatizacije, drastično raste dok kvalitet usluga drastično pada. Pod izgovorom stvaranja povoljne klime za zapošljavanje kompanije sa milionskim profitom će plaćati struju po povlaštenim tarifama, a razlika će se nadoknađivati preko leđa najsiromašnijih slojeva stanovništva tj. oni koji zarađuju ogromne sume novca će plaćati struju po nižoj cijeni od domaćinstava koja jedva sastavljaju kraj s krajem. Najdirektnije će biti pogođeno stanovništvo u područjima u kojima će se graditi hidro i termoelektrane jer će u tim krajevima doći do trajne promjene klime, zagađenja, uništenja riječne flore i faune, svojevrsnog ekocida. U široj perspektivi cijelo društvo će biti u gubitku, jer ćemo ostati bez prava raspolaganja resursima koji se nalaze na našoj teritoriji, a znamo da su resursi, nakon ratne i poratne pljačke i devastacije društvenih preduzeća jedino blago kojim raspolažemo. Dakle, ostajemo bez ikakve šanse da se izvučemo iz, već dvadesetogodišnje ekonomske krize, bez mogućnosti da sami razvijamo privredne potencijale te na taj način zaustavimo odlazak obrazovanih mladih ljudi iz zemlje i diretkno utičemo na oporavak društva. Generacijama koje dolaze ostavljamo osakaćenu i zagađenu zemlju.

Pa ko će onda imati koristi od prodaje naših resursa?

Mislim da je iz prethodno izloženog sasvim jasno ko će profitirati na našoj nesreći. Najviše koristi će svakako izvući multinacionalne kompanije koje će za kratko vrijeme, smiješno malim ulaganjima ovladati značajnim resursima, jeftinom, a kvalifikovanom radnom snagom i biti u mogućnosti da bez ikakve kontrole javnosti neograničeno crpe naša prirodna bogatstva. Pomenute kompanije imaju bogato iskustvo u izazivanju kriza i ratova širom svijeta, zatim ovladavanjem tržištima oslabljenih država i konačno crpljenjem resursa do potpunog uništenja cijelih regiona. Jedna od takvih kompanija koja posluje u našem gradu je Mittal koja je crpeći rudu sa ostrva Bouganville, u južnom Pacifiku, zagadila ostrvo do te mjere da je voda u rijekama postala doslovno crna, te da je život mjesnom stanovništvu postao skoro pa nemoguć. Ovakvo djelovanje kompanije je dovelo do pobune i, nakon dugotrajne borbe, do konačnog protjerivanja kompanije sa ostrva (obavezno potražiti dokumentarni film Kokos revolucija). Šta smo dobili dolaskom Mittala u Prijedor? To da su dugogodišnji radnici ostali bez posla dok se njihova radna mjesta popunjavaju mladim ljudima sa kojima se potpisuju mjesečni ugovori koji se raskidaju približavanjem zakonskog roka za primanje radnika u stalni radni odnos. Da li se standard građana Prijedora imalo popravio dolaskom kompanije? Nije. Šta smo dobili? Ništa! Šta smo izgubili? Izgubili smo rudnike u koje smo svi toliko puno uložili. Osim multinacionalnih kompanija, dobro će proći i njihovi ljudi na terenu tj. razni međunarodni zvaničnici tzv. diplomate i humanitarci koji će ih posavjetovati ko je najslabija karika, kome se u vladama i oko njih treba obratiti i koliko ponuditi da se posao što prije i što bezbolnije obavi.

Na kraju stižemo i do najvećih krivaca za ovakav razvoj situacije, domaćih političara koji nas zarad lične koristi uporno guraju u propast. Svjedočimo kako SNSD, koji dominira na svim nivoima entitetske i državne vlasti, nemilice rasprodaje našu imovinu, predstavljajući ovaj proces kao vrhunsko dostignuće vlade koje će riješiti sve socijalne i ostale probleme. Zašto biraju put uništavanja umjesto oživljavanja domaće privrede? Kao prvo, javna je tajna da za svaku prodaju neko od moćnika uzima procenat. Kao drugo, priliv tolikih suma novca u budžet će poslužiti za kupovinu socijalnog mira i vrlo vjerovatno im omogućiti još jedan mandat i novu priliku za bogaćenje. Nakon ovog perioda, kad privatizacija strateških preduzeća bude okončana mnogi će se povući iz politike i postati «uspješni privrednici». Biznismeni. Očigledno je da su im interesi naroda na koje se uporno pozivaju na posljednjem mjestu, da razmišljaju i vladaju u skladu sa starom izrekom: «A poslije mene potop». Ako nije tako neka odgovore na pitanje kako to da Njemačka država, većinski vlasnik Deutche Telekoma (T-com), uspješno posluje i kupuje telekomunikacijske sisteme širom svijeta? Zašto je vlada prodala Mobi's koji bi sumu za koju je prodan zaradio u pet do šest godina poslovanja, a i dalje bi bio u našem vlasništvu? Zašto pregovore o davanju koncesija za korištenje rijeka i jezera vode bez znanja i odobravanja javnosti? Zašto vlasti sistemski ne rade na razvoju turizma kad je poznato da puno širi krug ljudi i privrednih subjekata ima korisiti od njega nego od elektrana?

Ako želimo opet živjeti u naprednom društvu, dostojanstveno, od svoga rada, ako želimo da sačuvamo kakve takve izglede za izlazak iz krize, ako želimo imati djecu i unučad koja će živjeti u zdravom okruženju mi jednostavno moramo spriječiti beskrupulozne vlastodršce da rasprodaju i unište najvrijednije što imamo. Na kraju krajeva ako već živimo i radimo za nečije interese, zašto ne bi živjeli i radili za svoje, interese svih prevarenih, poniženih i obespravljenih građana?