Pomjerite Ramazan

Zadnjih dana smo putem štampanih medija, te internet portala i foruma, u prilici pratiti polemiku izazvanu namjerom islamskih vjerskih autoriteta, da organizuju mjesec ramazana istovremeno sa održavanjem Queer festivala u Sarajevu. Uzme li se u obzir izrazito negativan stav koji religijske institucije imaju spram homoseksualne zajednice, njihova namjera da ramazan organizuju u mjesecu u kojem se dešava i Queer festival, predstavlja sasvim nepotrebnu provokaciju, ali i vješto prikriven atak na zakonom zagarantovane građanske slobode, što bi se sa puno dalekosežnijim posljedicama moglo odraziti i na pitanje građanskih sloboda u društvu općenito.

Iako je sa rušenjem berlinskog zida, a možda je u našem slučaju pravilnije reći sa krahom socijalističke Jugoslavije, religija skinuta sa liste bolesti (do tada se smatrala “opijumom za mase” i kao takva spadala u skupinu bolesti ovisnosti koje se ubrajaju među vodeće svjetske društvene i zdravstvene probleme), ipak nemali je broj onih koji i dalje smatraju da se radi o pojavi koja može loše djelovati na mentalno zdravlje pojedinca, sa naročito negativnim posljedicama na društveni život zajednice.

Iako takve bojazni smatram iracionalnim i nepoželjnim, nažalost, nužno je konstatovati da stvarnost koju živimo u proteklih skoro dvije decenije, itekako daje za pravo strahovima i tvrdnjama te vrste.
Naime, uloga vjerskih zajednica u tragičnim, ratnim dešavanjima iz bliske prošlosti, kao i naše sumorne sadašnjosti, uopšte nije bezazlena. Unatoč formiranju Međureligijskog vijeća i brojnim pozivima vjerskih vođa na mir, suživot i toleranciju, nemoguće se ne prisjetiti da se radi o istim institucijama čiji su službenici, u ne malom broju i često u sklopu vjerskih obreda, podupirali i lobirali za dolazak na vlast upravo onih nacionalističkih stranaka koje su izazvale ratnu tragediju. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se zajedno, u istim redovima sa onim koji danas insistiraju na tvrdnji da se ovdje nije vodio vjerski rat, nalaze i pojedinci koji su blagosiljali oružje, pozivali na sveti rat i obečavali mjesto u raju, držali mise zadušnice osvjedočenim zločincima, diskriminisali na etničkoj osnovi prilikom raspodjele humanitarne pomoći namijenjene svima i tako dalje. Valja reći da ima časnih izuzetaka i naglasiti da nisu svi “sa đavolom tikve sadili”, ali danas u vremenu tranzicijske berbe i uživanja u plodovima rada, kad' se sve zbroji i oduzme, meni se ipak čini da svi oni “pušu u istu tikvu”. Nisam čuo glasove neslaganja iz redova Katoličke crkve povodom diskriminacije djece u školama u Čapljini ili protivljenje od strane bilo koga iz Islamske zajednice povodom namjere da se uvede vjeronauk u sarajevske vrtiće i time pomjeri dobna granica u kojoj nove generacije započinju proces uviđanja međusobnih različitosti. A nisu im mrski ni prvaci ekonomske tranzicije, naprotiv, održavaju dobre veze s njima. Neki su čak, unatoč činjenici da su ponosni vlasnici krivičnih prijava na skoro 600 stranica u posjedu Federalnog tužilaštva BiH, dogurali i do mjesta predsjednika Sabora Islamske zajednice. No, to nije tema naše današnje emisije...

Naravno, uvodne rečenice u ovaj tekst predstavljaju pokušaj sarkazma zamjenom pozicija kritičara i kritikovanih, međutim, ono što je zabrinjavajuće, jeste to da će pristup koji sam postavio u uvodu ogromna većina percepirati kao uvredljiv, neozbiljan ili smiješan, dok će s druge strane stav po kojem Queer festival predstavlja ramazansku provokaciju biti prihvaćen i opravdan. I upravo to puno govori o stanju društvene svijesti kod nas, o antidemokratskim tendencijama i nepriznavanju slobode izražavanja vlastitog identiteta u javnoj sferi. Pitam se kojom to logikom ramazan ima prednost nad Queer festivalom? Kako to da festival predstavlja uvredu i prijetnju ramazanu, a ne obratno? Jesmo li u međuvremenu postali vjerska država, a da me niko nije obavjestio, ili se radi o još jednoj varijaciji balkanskog iživljavanja nad manjinama, bez obzira o kome je riječ?

Kada dušebrižnici i kreposni čuvari morala poručuju homoseksualcima da svoju seksualnu orijentaciju ispoljavaju u svoja četiri zida, zašto ih onda ne bi poučili vlastitim primjerom pa svoju vjersku orijentaciju upražnjavali na isti način, u svojim sobama i za to namijenjenim bogomoljama, budući da i jedna i druga orijentacija predstavljaju privatnu stvar pojedinca. Zašto ezani i crkvena zvona ne ostanu u privatnim prostorijama? Pitaju li se da li mene, kao ateistu, to možda vrijeđa?
Što se tiče Sarajeva ima tu još nekih pitanja, kao naprimjer da li bi se ovakva halabuka podigla da se Queer festivala dešava u božićno vrijeme?

Previše je pitanja bez odgovora... ustvari, odgovori su poznati, ali poražava činjenica da nam je tako kako jeste i da se tu malo toga može promijeniti, barem trenutno, pa je onda lakše živjeti vjerujući da odgovore i ne znamo. Vježbajmo strpljenje kroz osjećaj nelagode što jedemo ili pijemo na ulici dok neki poste, otrpimo poneki ljutit pogled, pa i dobacivanje, i imajmo razumijevanja za krmad u Teheranu, sada kad znamo kako im je.

Nasilje rađa nasilje

 

Ko je kriv za maloljetničko nasilje?

Ovih dana sam pogubio i ono malo živaca što mi je ostalo. Maloljetničko nasilje je uzbudilo cijelo društvo. Danima na TV-u gledam sociologe, socijalne radnike, psihologe, aktiviste. Traže se odgovori, traže se i ostavke odgovornih. Sve je podložno kritici i analizi osim onoga što je bitno. Ja nisam stručnjak, priznajem polupismen sam, ali nisam ni slijep ni glup. Neke stvari su jasne same po sebi. Koje?

Prva i najvažnija stvar, nedostatak bilo kakvih etičkih i moralnih vrijednosti u društvu. Kad je moja generacija odrastala svakodnevno smo u školi, kroz bezbroj primjera, učili o jednakosti i potrebi da dijelimo i budemo solidarni sa drugima. Efekti takvih priča su se najbolje vidjeli prilikom velikog odmora tokom kojeg smo dijelili pite, sendviče, kifle... sa rajom koja nema para za užinu. Danas djeca to ne rade. Jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučio od stare: «Sine najgore od svega je biti izdajica, izdajice niko ne voli». Dobro sam je zapamtio. Stari me je naučio da uvijek treba biti na strani slabijeg. Jebi ga i dan danas živim u skladu s tim.

Šta uče djecu u školi zadnjih petnaestak godina? Uče ih nejednakosti i netrpeljivosti (Hrvati ustaše izvršili genocid nad Srbima, Srbi četnici izvršili genocid nad Bošnjacima, Bošnjaci balije petsto godina nabijali na kočeve). Pa šta se drugo može očekivati od te djece nego da mrze druge i drugačije? Mržnja je samo korak do nasilja. Još nešto ovo društvo uči djecu. Moraš biti prvi i najbolji po svaku cijenu. Snalažljivost, prilagodljivost i sebičnost su osobine koje se danas cijene. Solidarnost, razumijevanje, odgovornost, kreativnost – ua komunjare.

Druga stvar na koju treba obratiti pažnju je na koga se mladi ugledaju? Danas se materijalno bogatsvo cijeni više nego bilo šta drugo. To možemo čuti od naših roditelja, prijatelja i poznanika na ulici, vjerskih zajednica i svih ostalih faktora društva. Ko su ti ljudi koji su se u vrijeme najveće bijede i neimaštine, u vrijeme rata i poraća uspjeli obogatiti? Ratni profiteri. Jedna od lekcija koje su mladi mogli naučiti iz ovog rata je ubijaj, otimaj, kradi, švercaj, nećeš odgovarati za svoja zlodjela, čak štaviše, ako imaš imalo mozga postaćeš ugledni biznismen, potporni stub svakog sistema. Tvoji roditelji rade za takve, oni su sponzori vannastavnih aktivnosti tvoje škole, sponzori gradske galerije, oni su pregovarači sa evropskim institucijama, članovi parlamenata, u njihovoj robnoj kući se snabdjevaš hranom i odjećom, na njihovom koledžu studiraš... Posebna priča je to da su ratni profiteri omiljeni likovi vjerskim vođama, koji ih svojom podrškom amnestiraju za zločine pred ono malo naroda što još uvijek ima trunku samopoštovanja, a ovi ih zauzvrat bogato daruju. Nisu oni jedini imućni. Osim ratnih profitera dobro stoje i oni što obavljaju prljavi dio posla za njih (preprodaja droge, prostitucija, utjerivanje dugova, ubistva). Mnogi mediji ih od milja zovu «žestoki momci sa asfalta», ja ih zovem kriminalci i ubice. Krupni su to momci u velikim i sjajnim autima, ostavljaju visoke napojnice i djevojke bez daha. Ipak, teško se pobrojani mogu porediti sa apsolutnim zvijezdama jet seta, političarima. Za konkretan primjer uzimam bogove, šahove, kraljeve, careve, najdražeg nam premijera RS Milorada Dodika i njegovog kolegu iz FBiH Nedžada Brankovića. Laktaški bizon redovno na konferencijama za štampu sipa najprimitivnije uvrede na račun svih neistomišljenika, često i otvoreno prijeti. Da li ga novinari osuđuju ili barem ismijavaju? Ne, naprotiv, oni se smijulje njegovim uvredama i ozbiljno klimaju glavom na izrčene prijetnje. Da li ga društvo osuđuje? Ne! On je u RS popularniji nego što je Milošević ikad bio, ta se popularnost može porediti samo sa Karađorđem. Uglađena lopovčina Branković, vlasnik bezbroj dionica najprofitabilnijih preduzeća, najveći pojedinačni dioničar društva za upravljanje PIF-ovima putem medija poručuje kako javnost ne razumije te komplikovane pojmove kao što su fondovi i društva za upravljanje istim. Da li ga narod naziva lopovom koji se obogatio rasprodavajući i otimajući našu muku, lažovčinom? Ne, naziva ga sposobnim političarem i biznismenom. Kako da se mladi ponašaju ako žele biti priznati (čitaj bogati) članovi društva ako ne po uzoru na ratne profitere, kriminalce i bahate vlastodržce?

Aktivizam ili populizam?

Od plaćenih vladinih i «nevladinih» stručnjaka koji laprdaju o svemu i svačemu samo ne o društvenoj odgovornosti za maloljetničko nasilje, koji predlažu svakakve gluposti samo ne radikalne društvene promjene (zašto se u socijalističkoj Jugoslaviji nije desila niti jedna jedina pljačka banke, ni jedna jedina otmica, nije postavljena ni jedna eksplozivna naprava pod auto?) su me uspjeli više iznervirati samo aktivisti. Umjesto da ukazuju na odgovornost vladajućih oligarhija, neminovnost promjene društvenih odnosa iz temelja oni zahtjevaju ostavku gradonačelnice Sarajeva (čuo sam čak i izjavu da je njena funkcija da bude majka Sarajeva, da nije tragično bilo bi smiješno), zahtijevaju da policija i sudstvo počnu raditi svoj posao. Svi mi, uključujući i navedene aktiviste, odlično znamo za koga rade sudstvo i policija i šta je njihov posao. Stvarno ne mogu vjerovati da su pomenuti zahtjevi plod ozbiljnog razmišljanja i diskusije unutar aktivističke zajednice i to iz više razloga. Mnoge od ljudi koji su pokrenuli te proteste i postavili te smiješne zahtjeve poznajem lično. Riječ je o mladim, pametnim, čak i obrazovanim ljudima sa dobrim namjerama. Takvi ljudi ne mogu očekivati da će promjena gradonačelnice smanjiti stopu maloljetničkog nasilja. Oni bi morali biti svjesni stvarnih uzroka problema nasilja (ne samo maloljetničkog) u Bosni i Hercegovini (na žalost ograničili su se samo na sarajevski kanton što je još jedan minus, nasilje je sveprisutno). Sve me ovo navodi na zaključak da su motivi za ovakav angažman populistički, tj. da se ova situacija koristi da bi se pokupile simpatije javnosti. Na žalost, ova taktika ne vodi nigdje i dugoročno je kontraproduktivna.

Pazi šta ćeš poželjeti možda ti se i ostvari

Jedna od najozbiljnijih zamjerki koje mogu uputiti aktivističkom pokretu DOSTA! (o GROZDU koji je od strane američke vlade plaćen milionima da zavodi mlade i stvara iluziju aktivizma neću ni govoriti) je potpuna nepromišljenost postavljenih zahtjeva. Ako organizujete proteste, animirate javnost i postavljate zahtjeve trebate dobro razmisliti kakav može biti krajnji ishod vaših aktivnosti. Ono što je već najavljeno je da će se povećati broj policijskih patrola na ulici, broj legitimisanja, pretresa prolaznika, postavljane video nadzora i «zaštitara» (listom kriminalci i bivši policajci kojima je oduzeta licenca zbog kriminalnih aktivnosti i/ili prekomjerne upotrebe sile) u sredstvima javnog prevoza, povećanje policijskih ovlasti, tj. smanjenje građanskih prava i sloboda. Da li je to cilj vašeg protesta? Da li iko ozbiljan misli da policija nema dovoljno ovlasti i kapciteta da se značajno suprotstavi kriminalu, da policija i sudstvo nisu jedna od najvažnijih karika u lancu kriminala i korupcije, da će navedene mjere smanjiti stopu nasilja u društvu? Ko to može reći da će zatvaranje maloljetnika u KP domove osloboditi društvo nasilja, a od njih napraviti bolje ljude? Ne budimo smješni. Na žalost, tek kad prvi aktivisti DOSTA! zbog lijepljenja plakata i pisanja grafita, mladi koji izgledaju drugačije od izgleda na koji su «organi reda» navikli budu brutalno pretučeni od strane policije na ulici, kad vas/nas iz noći u noć budu legitimisali i pretresali (sve sam navedeno doživio na svojoj koži), a mafijaši i pravi nasilnici i dalje budu ugledni članovi društva biće vam jasno o čemu pišem.

U nadi da će ovaj tekst biti shvaćen kao konstruktivna kritika poručujem pazite šta ćete poželjeti možda vam se i ostvari.

A je to ! Je to !

S obzirom da je ovo bio prvi anarhopunk festival u Sarajevu i BiH te prvi koji smo organizovali sami, siguran sam da zaslužuje evaluaciju. Volio bih da još poneko od nas koji smo bili djelom festivala (kao učesnici, posjetioci, organizatori) napiše par redova, čisto da dobijemo jasniju sliku, a i da ubuduće ne ponavljamo eventualne učinjene greške.

Pošto sam bio jedan od učesnika i organizatora moje viđenje je potpuno subjektivno, a definitivno i preopterećeno tehničkim detaljima. Nadam se da to nije preveliki problem. Prvi pasusi govore o tome kako i zašto smo se uopšte upustili u ovo. Svi koji znate priču preskočite ih jer nećete otkriti nešto posebno novo.
Zašto smo organizovali anarhopunk festival?

Ideja da organizujemo anarhopunk festival je stara nekoliko godina. Javila se među ekipom u Mostaru, još dok je tamo bio centar anarhističkih aktivnosti u BiH. Nesretni splet okolnosti nas je privremeno udaljio jedne od drugih, ali naše prijateljstvo nije prestalo, a ideje su se razvijale i u međuvremenu samo ojačale.

Svirajući sa Unutrašnjom emigracijom širom BiH imali smo priliku upoznati hrpu divnih mladih ljudi, u odnosu na okolinu izrazito naprednih shvatanja, ali i vidjeti scene za koje smo mislili da su davno prevaziđene. Nasilna šutka koja većinu ekipe tjera u zadnje redove, nespremnost za slušanje i razumjevanje onoga što bend priča između pjesama, ofucani patriotizam i lokal patriotizam... Potreba za djelovanjem unutar «scene» je bila očigledna. Iniciranje anarhopunk saveza koji će konstantno raditi među ekipom, omogućiti im pristup relevantnim informacijama o punk i anarhističkom pokretu, insistirati na DIY pristupu i borbi protiv svih vrsta predrasuda, je bio prvi korak. Drugi važan korak je bio organizovanje anarhopunk festivala koji će većinu nas okupiti na jednom mjestu, dovesti angažovane bendove iz ex yu, omogućiti ekipi da upozna anarhističko izdavaštvo, da kroz projekcije punk i aktivističkih filmova uvidi vezu između to dvoje, da otkrije razne mogućnosti kreativnog angažmana.

Kako je festival zamišljen?

Kad smo procijenili da imamo mogućnosti i snage da organizujemo festival bar približno onako kako smo zamislili potrudili smo se da to uradimo što bolje. Naglasak smo stavili na izdavaštvo, distribucije, izložbe jer se pomoću njih može dobiti najjasnija, najkvalitetnija informacija o anarhizmu i anarhopunku. Za koncerte smo se potrudili obezbjediti što bolji razglas, binsku opremu i tonca jer nam je dosta loše opreme zbog koje ljudi često ne mogu razaznati šta bend svira niti čuti tekstove koji bi trebali biti u prvom planu. Lično mislim da je priča «to je pank šta ima veze što loše zvuči» najobičnija glupost. Da ne vjerujem da osim stava punk vrijedi i muzički, sigurno ga ne bih slušao, a pogotovo svirao. Od velike važnosti nam je bilo i to da festival ne bude zatvorena zajebancija među užom ekipom, već da što više ljudi čuje poruku koju širimo, u koju vjerujemo i iza koje stojimo. Mislim da smo u velikoj mjeri uspjeli postići to što smo zamislili.
Tehnička strana ili otkud na plakatima logo-i?

Moram istaći da u životu nisam učestvovao u nečemu što je do ove mjere bilo DIY i na potpuno prijateljskim osnovama. Bez obzira na to doživio sam ozbiljne napade (ne kritike jer bi one, po mom shvatanju, trebale biti konstruktivne) da smo soroševci, multinacionale i šta ti ja znam. Zašto? Zato što smo na plakate stavili nekoliko logo-a. Hajde da razjasnimo i to. POP iz Banjaluke je besplatno dovezao binsku opremu, tonca, dio tehničara i bendove Život piše drame i Unutrašnju emigraciju. Sami su i gorivo platili. Niko me ne može ubjediti da su to uradili da bi oprali neke pare. Damira (za one koji ga ne znaju bio je tonac na festivalu) smatram prije svega prijateljem koji nam je nebrojeno puta do sad izišao u susret. Pametan je momak i potpuno svjestan značaja koji je ovaj festival imao. Isto važi i za Abrašević iz Mostara koji su besplatno dovezli dobar razglas i tehničare, jednako svjesni koliko je anarhopunk festival bitan za BH «scenu» u ovom trenutku. Širi krug ljudi sigurno ne bi znao za festival da radio 202 nije besplatno uradio zanimljiv džingl i danonoćno ga vrtio što je sigurno privuklo dosta Sarajlija i omogućilo nam da od ulaznica platimo putne troškove svima.

Osim toga oni i studentski efm radio su cijelo vrijeme pratili dešavanja, najavljivali program i omogućili nam da gostujemo u studiju i javnosti predstavimo anarhističke ideje i vrijednosti punk pokreta kako najbolje znamo (hvala Marku i Neši na gostovanju). Sve u svemu za ovaj festival niko nije pisao nikakav projekat niti ikome aplicirao za novac. Svi su opremu ustupili besplatno, radili besplatno, a svi učesnici su došli za putne troškove. Ako ovo nije DIY pospite me katranom i perjem i razapnite na anarhistički stub srama. Znači priča o Sorošu i multinacionalama je u najmanju ruku smiješna.

Kako je protekao festival?

Pošto sam, većim dijelom festivala, bio zatrpan informacijama i obavezama (od komunikacije sa učesnicima, medijima, tehničarima do naplaćivanja karata) o festivalu mogu pisati samo iz perspektive jednog od organizatora.

U četvrtak, prvu noć festivala, na otvaranju izložbi i filmskoj projekciji smo očekivali posjetu od nekih dvadesetak ljudi i to najbližih prijatelja. Zaista nismo mislili da mlađe punxe interesuju i drugi oblici izražavanja osim svirke. Sreća pa smo se prevarili. Posjeta od nekih sedamdesetak ljudi nas je ugodno iznenadila. Projekcija je bila odlično posjećena. Ekipa je obilazila izložbe, davala komentare i razgovarala sa autorima. Mislim da na ovolikoj posjeti djelomično imamo zahvaliti mlađoj punk ekipi sa Ilidže koja je pokrenula distro i dovela prijatelje/ice koji su prvi put u životu ušli u Kino 1. Maj/kino Bosna. Dj Gabudo je rokao punk hitove pa je odlično druženje bilo začinjeno i plesom. Umalo da zaboravim pomenuti da je gripa pokosila Oljca i Straleta bubnjare Emigracije i Život piše drame pa smo u jednom danu morali naći zamjenske bendove (hvala Mother Pig i Ispad).

U petak je polako počela pristizati i raja iz Srbije i Hrvatske. Po danu je kolektiv Hrana, ne oružje održao radionicu za ekipu iz BiH koja do sada nije imala iskustva u ovim aktivnostima. BiH «HNO» ekipa pojačana sa Nišlijama i Beograđaninom je otišla na sarajevsku pijacu markale skupljati hranu. Za petnaestak minuta se sakupila dovoljna količina hrane (hvala Sarajlije) i raja se bacila na kuhanje. Kad je klopa bila gotova počela je pljuštati kiša tako da se odustalo od akcije na ulici, a hrana je podijeljena ljudima na festivalu. Projekcija filma je opet bila jako posjećena, a mene je polako počeo hvatati strah jer smo do tog trenutka u festival uložili oko 800 KM (400 eura), a još nismo vratili ni marku. Iako zaista mrzim od ljudi tražiti novac morao sam sjesti za stolić i početi naplaćivati karte (simbolične 3 markice po večeri). Već nakon pola sata na ulazu Denisu i meni je postalo jasno da će prodaja karata dostići željenu cifru od 300 KM po večeri, a nakon sat da će je i premašiti. Tu noć smo od ulaza zaradili ukupno 450KM. Pošto nismo insistirali na 3 KM za kartu, ekipa koja nije imala dovoljno je ulazila i za 2 KM pa čak i za 1 KM pa je po mojoj procjeni prodano oko 200 ulaznica. Sa učesnicima i ekipom koja je pomagala u organizaciji mislim da je posjeta bila oko 300 ljudi po večeri. Taman toliko koliko je ulaz premašio očekivanja šank je podbacio pa smo bili otprilike na očekivanoj cifri dovoljnoj za pokrivanje troškova. Mnogi će zamjeriti što uopšte ne pominjem svirku, ali pošto sam je sa ulaza osluškivao jednoim uhom zaista ne mogu ništa reći. Ipak ono što sam morao primjetiti je prava festivalska atmosfera, pozitiva bez ijednog incidenta.

Za subotu prijepodne smo predvidjeli sastanak anarhopunk saveza. Bilo je zaista glupo očekivati da će se ekipa probuditi rano i u 12.00 pojaviti na sastanku. Potpuno razumijem želju ljudi koji nisu iz BiH da toplo, sunčano prijepodne provedu upoznajući grad, umjesto da cijeli dan bleje u zatvorenom prostoru kina. Ipak za lokalnu BH ekipu ne mogu naći opravdanje. Svi su znali za sastanak, a skoro niko se nije pojavio. Pola krivice sam spreman preuzeti na sebe jer znam da festivali stvarno nisu najbolje vrijeme ni mjesto za ozbiljne dogovore, ali ovo je bio jedini način da se skupimo na jednom mjestu. Ostaje da aktivnosti dogovaramo mailom umjesto da smo sjeli, upoznali se, popričali, planirali i popili koje pivo, pih. U subotu nije bilo najavljene projekcije, ali se ekipa bez obzira na to skupila u kinu. Taj dan je pristigla i većina učesnika iz Hrvatske, pa se povećao i broj štandova sa distrom, što je bilo super za vidjeti, a koliko sam primjetio ekipa je obilazila, raspitivala se, kupovala i to oba dana. Usudiću se reći da su distribucije knjiga, pamfleta, majica, prišivača i muzike jedan od najvažnijih segmenata ovog festivala, ako ne i najvažniji jer većina ljudi zaista nema pristup informacijama iz naše perspektive, a žedni/željni su znanja. Moram pomenuti da su svi koji su držali distro dali donacije u materijalima za anarhopunk savez i na tome smo im itekako zahvalni. Koncert je meni bio dosta zanimljiviji od prethodnog (na žalost Aktivna propaganda je, iz meni nepoznatog razloga, otkazala nastup dan prije). Zamolio sam Denisa da naplaćuje karte dok ja pogledam Ljubišu Samardžić. U ovom bendu mi sviraju prijatelji, a do sada ih nisam imao priliku čuti. Osim što su predobro svirali, Fistra se između pjesama obraćao ekipi i ukazivao na neke bitne stvari. S izuzetkom par glupavih povika «sviraj» mislim da ga je raja saslušala i da će njegove riječi sigurno neko vrijeme odjekivati u njihovim glavama. Macho šutka i pojedinci koji nisu spremni saslušati bend ne treba nikog da iznenađuju, na kraju krajeva to je jedan od razloga zašto radimo ovaj festival i pokrećemo anarhopunk savez. Ostatak svirke sam gledao samo na momente, ali dovoljno da osjetim atmosferu, čini mi se još bolju od prethodne večeri. Ulaz je opet premašio očekivanja, šank je radio kako-tako, a poslije svirke smo iz otvorenog bureta točili pivo besplatno i potrajalo je cijelu noć. Neko reče da ga to podsjeća na staru dobru tradiciju Monte Paradisa.

Jesmo li mogli uraditi više?

Teško da smo mogli više, ali smo definitivno mogli bolje. Dva mjeseca prije festivala smo sve ideje, prijedloge i na osnovu toga program i projicirane troškove stavili na papir. Festival smo podijelili po sektorima i svako je preuzeo odgovornost za neki od njih. Bez obzira na dogovor pojedinci su samoinicijativno pozivali bendove i kreativce bez da su nas o tome obavještavali što je dovodilo do zabune i na momente nas ozbiljno frustriralo. Stvarno nam je žao ako je bilo ko zbog toga ispaštao i obećavam da ovo neće biti jedini festival koji ćemo organizovati tako da ćete vi koji niste učestvovali ovaj put sigurno biti pozvani na slijedeći. Ovo je jedna od situacija na koje ćemo u budućnosti obratiti posebnu pažnju. Bilo je i preuzetih odgovornosti koje nisu na najbolji način ispoštovane. Benefit kompilacija nije urađena na vrijeme, a odgovornost treba podijeliti između bendova kojima ni više od mjesec dana nije bilo dovoljno da pošalju pjesme (čast i hvala izuzecima) i odgovorne osobe koja se morala više potruditi. Kompilacija će uskoro biti odrađena kao benefit za anarhopunk savez. Filmske projekcije, izuzetno posjećene su trebale biti bolje pripremljene. Filmovi su trebali imati prevod, a u subotu se iz meni nepoznatih razloga i, dodao bih, prelako odustalo od projekcije. Dogovor oko šanka sa Senom (odgovornom za kino) očigledno nije bio dovoljno jasan. U petak, na dan kad smo trebali otvoriti šank, ona nas je nazvala i rekla da ona ne zna ništa o šanku i da ga ne možemo držati. Mi smo ipak dovukli pivo, postavili šank pa popričali s njom. Lijepa riječ i čvrsti argumenti i anarho šank otvaraju. Pokušala je tražiti i procenat, ali smo je i od toga odgovorili. Da nije bilo šanka ne bismo mogli pokriti troškove. Problem sa šankom je bio to što nije bio osvijetljen pa ga dosta ljudi u vrijeme trajanja koncerata uopšte nije ni primjetilo. Bilo je vjerovatno još propusta tu i tamo pa molim sve vas da nam na njih ukažete kako bi naučili nešto iz vlastitih grešaka. Nadam se da će ove sugestije biti prihvaćene kao konstruktivna kritika u želji da slijedeći festival uradimo bolje, a nipošto kao upiranje prstom i prozivanje.

Anarhopunk transparency

Kad smo shvatili da smo svim učesnicima pokrili troškove kamenčina nam je sa srca pala. Ipak da nismo vjerovali u sebe i festival stvarno se ne bi upuštali u ovo. Uspjeli smo vratiti i vlastiti novac koji smo unaprijed uložili. Nekih 600 KM (300 eura) smo imali od benefita koji su drugari iz Francuske uradili za našu farmu koja iz opravdanih razloga neće zaživjeti u bliskoj budućnosti pa smo taj novac dali za piće i druge troškove.

Nekakva računica bi izgledala ovako.

Ukupni troškovi festivala iznose otprilike 1580 KM

Ukupna zarada od ulaza i šanka otprilike 1355 KM

Nekakav virtuelni minus bi iznosio 225 KM

Kad od ovog minusa odbijemo par nepredviđenih troškova realan minus je nešto više od 100 KM što je po mom mišljenju ravno plusu. Taj novac je pokriven od benefita tako da niko nije morao plaćati iz svog džepa.

Zaključak

Opet samo subjektivno. Mislim da je festival ispunio i premašio sva naša očekivanja. Od broja posjetilaca, interesa najšire javnosti, činjenice da smo mogli svim mlađim i starijim pružiti informacije, da smo se uglavnom držali dogovorenog programa, da smo uspjeli pokriti troškove, da nas je cijelo vrijeme nosila jako pozitivna vibra. JA SAM PREZADOVOLJAN. Želim se zahvaliti Sanjinu koji je cijelo vrijeme kuhao odlična jela i pazio da ekipa slučajno ne izgubi na težini, ekipi koja je držala distro i donirala masu stvari za APS, svima koji su učestvovali sa izložbama, svim bendovima, toncu, tehničarima i ostalima koji su omogućili da bendovi dobro zvuče, punk ekipi sa Ilidže koja nam je puno pomogla, svima koji su pogurali promociju i naravno svoj ekipi iz BiH koja je pripremala i na leđima iznjela ovaj festival. HVALA. Izvinjavam se ako sam nekoga slučajno zaboravio pomenuti. Uspjeh ovog festivala nas je ponukao da razmišljamo i o organizaciji barem još jednog ili dva slična do kraja godine (vjerovatno u Mostaru, možda u Tuzli). Htjeli bi u Sarajevu probati organizovati i anarhistički sajam knjiga. Znači to su naši planovi za ovu godinu. Ako budete u mogućnosti pomoći u njihovom ostvarivanju pomozite. Toliko od mene, držite se i vidimo se uskoro negdje u BiH.

( A ) je to!
Prvi Anarcho Punk festival u Sarajevu
17. 18. & 19. Januar '08.
Lokacija je Kino Bosna, eX Kino 1. Maj <<>Grupa pojedinaca/ki je za ovaj period za sve nas pripremila nekoliko situacija koje bi nas sve trebale barem dobro zabaviti, pa vas pozivamo da dodjete da skupa blejimo I rokamo kako vjera anarhisticka nalaze. Sva tri dana fetivala imat cemo priliku uzivati u projekcijama filmova sa anarhistickom I pank tematikom, slusaonama koje ce za nas sve pripremiti dobri Dj Gabudo, te izlozbama koje ce nas zapitati u kojem svietu zivimo I Zasto je to tako.
Sva tri dana u prostorijama Kina Bosna bit ce postavljena I distribucija materijala svih vrsta (knjige, fanzini, linux distribucija, bedzevi, majice I ostale zeze) koje ce sa sobom donijeti dragi/e prijatelji I prijateljice iz Freedom Fight-a, AnFeme, Sto citas?, KomiKaza I drugih kolektiva.
Ovim mejlom vas sve toplo pozivamo da se pridruzite veseloj raji kojoj granice I nacije nisu bitne I koja na jedan kreativan nacin zeli pokazati da je drugaciji svijet moguc!
Program desavanja>>>>
Dan I Cetvrtak

18:00 - otvaranje kolektivne izlozbe (doomsday graphics, shaved woman, kre(a)ktiva, komikaze) + otvoreni DIY distro
19:30 - projekcija filma: punked and disorderly
21:00 - punk slusaona (dj_Gabudo, ZG)

Dan II Petak

11:00 - sastanak Anarhopunk saveza - Svi/e koji/e ste zainteresirani/e mozete se pridruziti Lokacija je Kino BosnaJ

12:00 - radionica "Hrana, ne oruzje" (teoretski dio) >> Ko je za, neka upada! Lokacija Kino Bosna
13:00 - "Hrana, ne oruzje" - sakupljanje hrane po pijacama
15:30 - kuhanje "hrana, ne oruzje"
17:00 - " Ulic«na akcija ispred sarajevske Katedrale
18:00 - projekcija filma: "You can't be neutral on a moving train"
domunetarac, reziser Howard Zinn
20:30 - KoNcert (Unutrasnja Emigracija- Pd, Zivot pise drame - BL, Rapa nui- Sa, Kapetan Kasim - DV)
Upad # 3KM

Dan III Subota

12:00 - sastanak Anarhopunk saveza - Svi/e koji/e ste zainteresirani/e mozete se pridruziti Lokacija je Kino Bosna
17:30 - projekcija filma - The power of community - How cuba survived oil pick -
20:30 - Svirka (Vitalni organ - Grebnice, Veliko slovo - Nis, Ofsajd - Sa, Ljubisa Samardzic- Zg, Aktivna propaganda - Ljubljana)
Upad # 3 KM
(A) je to! ali i jos mnogo toga
SALJI DALJE!!