Tuesday, September 2, 2008

Pomjerite Ramazan

Zadnjih dana smo putem štampanih medija, te internet portala i foruma, u prilici pratiti polemiku izazvanu namjerom islamskih vjerskih autoriteta, da organizuju mjesec ramazana istovremeno sa održavanjem Queer festivala u Sarajevu. Uzme li se u obzir izrazito negativan stav koji religijske institucije imaju spram homoseksualne zajednice, njihova namjera da ramazan organizuju u mjesecu u kojem se dešava i Queer festival, predstavlja sasvim nepotrebnu provokaciju, ali i vješto prikriven atak na zakonom zagarantovane građanske slobode, što bi se sa puno dalekosežnijim posljedicama moglo odraziti i na pitanje građanskih sloboda u društvu općenito.

Iako je sa rušenjem berlinskog zida, a možda je u našem slučaju pravilnije reći sa krahom socijalističke Jugoslavije, religija skinuta sa liste bolesti (do tada se smatrala “opijumom za mase” i kao takva spadala u skupinu bolesti ovisnosti koje se ubrajaju među vodeće svjetske društvene i zdravstvene probleme), ipak nemali je broj onih koji i dalje smatraju da se radi o pojavi koja može loše djelovati na mentalno zdravlje pojedinca, sa naročito negativnim posljedicama na društveni život zajednice.

Iako takve bojazni smatram iracionalnim i nepoželjnim, nažalost, nužno je konstatovati da stvarnost koju živimo u proteklih skoro dvije decenije, itekako daje za pravo strahovima i tvrdnjama te vrste.
Naime, uloga vjerskih zajednica u tragičnim, ratnim dešavanjima iz bliske prošlosti, kao i naše sumorne sadašnjosti, uopšte nije bezazlena. Unatoč formiranju Međureligijskog vijeća i brojnim pozivima vjerskih vođa na mir, suživot i toleranciju, nemoguće se ne prisjetiti da se radi o istim institucijama čiji su službenici, u ne malom broju i često u sklopu vjerskih obreda, podupirali i lobirali za dolazak na vlast upravo onih nacionalističkih stranaka koje su izazvale ratnu tragediju. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se zajedno, u istim redovima sa onim koji danas insistiraju na tvrdnji da se ovdje nije vodio vjerski rat, nalaze i pojedinci koji su blagosiljali oružje, pozivali na sveti rat i obečavali mjesto u raju, držali mise zadušnice osvjedočenim zločincima, diskriminisali na etničkoj osnovi prilikom raspodjele humanitarne pomoći namijenjene svima i tako dalje. Valja reći da ima časnih izuzetaka i naglasiti da nisu svi “sa đavolom tikve sadili”, ali danas u vremenu tranzicijske berbe i uživanja u plodovima rada, kad' se sve zbroji i oduzme, meni se ipak čini da svi oni “pušu u istu tikvu”. Nisam čuo glasove neslaganja iz redova Katoličke crkve povodom diskriminacije djece u školama u Čapljini ili protivljenje od strane bilo koga iz Islamske zajednice povodom namjere da se uvede vjeronauk u sarajevske vrtiće i time pomjeri dobna granica u kojoj nove generacije započinju proces uviđanja međusobnih različitosti. A nisu im mrski ni prvaci ekonomske tranzicije, naprotiv, održavaju dobre veze s njima. Neki su čak, unatoč činjenici da su ponosni vlasnici krivičnih prijava na skoro 600 stranica u posjedu Federalnog tužilaštva BiH, dogurali i do mjesta predsjednika Sabora Islamske zajednice. No, to nije tema naše današnje emisije...

Naravno, uvodne rečenice u ovaj tekst predstavljaju pokušaj sarkazma zamjenom pozicija kritičara i kritikovanih, međutim, ono što je zabrinjavajuće, jeste to da će pristup koji sam postavio u uvodu ogromna većina percepirati kao uvredljiv, neozbiljan ili smiješan, dok će s druge strane stav po kojem Queer festival predstavlja ramazansku provokaciju biti prihvaćen i opravdan. I upravo to puno govori o stanju društvene svijesti kod nas, o antidemokratskim tendencijama i nepriznavanju slobode izražavanja vlastitog identiteta u javnoj sferi. Pitam se kojom to logikom ramazan ima prednost nad Queer festivalom? Kako to da festival predstavlja uvredu i prijetnju ramazanu, a ne obratno? Jesmo li u međuvremenu postali vjerska država, a da me niko nije obavjestio, ili se radi o još jednoj varijaciji balkanskog iživljavanja nad manjinama, bez obzira o kome je riječ?

Kada dušebrižnici i kreposni čuvari morala poručuju homoseksualcima da svoju seksualnu orijentaciju ispoljavaju u svoja četiri zida, zašto ih onda ne bi poučili vlastitim primjerom pa svoju vjersku orijentaciju upražnjavali na isti način, u svojim sobama i za to namijenjenim bogomoljama, budući da i jedna i druga orijentacija predstavljaju privatnu stvar pojedinca. Zašto ezani i crkvena zvona ne ostanu u privatnim prostorijama? Pitaju li se da li mene, kao ateistu, to možda vrijeđa?
Što se tiče Sarajeva ima tu još nekih pitanja, kao naprimjer da li bi se ovakva halabuka podigla da se Queer festivala dešava u božićno vrijeme?

Previše je pitanja bez odgovora... ustvari, odgovori su poznati, ali poražava činjenica da nam je tako kako jeste i da se tu malo toga može promijeniti, barem trenutno, pa je onda lakše živjeti vjerujući da odgovore i ne znamo. Vježbajmo strpljenje kroz osjećaj nelagode što jedemo ili pijemo na ulici dok neki poste, otrpimo poneki ljutit pogled, pa i dobacivanje, i imajmo razumijevanja za krmad u Teheranu, sada kad znamo kako im je.