Wednesday, April 25, 2007

Lični stav: Čije su naše rijeke, čija je naša struja i ko će imati koristi od njihove prodaje?


Ko bi rekao da je prošlo tek godinu dana od kako SNSD predvodi vladu RS. Sasvim «slučajno» su preuzeli odgovornost za vođenje entiteta baš u trenutku slijevanja stotina miliona maraka novca od PDV-a na račune vlade. Tzv. nezavisni socijal-demokrati su pompezno najavljivali pokretanje socijalnih programa i oporavak privrede od čega još uvijek nema ni naznaka. Na momente se čovjeku učini da je oduvijek bilo ovako, da mi ustvari živimo na Dodikovom privatnom imanju, sa koga nas na najmanji znak neslaganja, promišljanja, ne daj bože, akcije, borbe za pravo na izražavanje drugačijeg stava On lično može izbaciti i oduzeti nam pravo na život. Teške riječi? Možda, ali dogovori i pregovori sa američkim ambasadorom i multinacionalnim kompanijama o davanju koncesija na korištenje rijeka i izgradnji hidro i (sanjamo li?) termo elektrana koji se ovih dana vrše u toplim prostorijama, daleeeko od očiju javnosti mogu značiti samo jedno: katastrofu. Već se mogu načuti prazne priče o zapošljavanju velikog broja ljudi, napretku, izvozu struje i sl. Hajde da razmislimo malo o njima, ali i o nama i našoj budućnosti.

Čije su naše rijeke?

Prvo pitanje, za razmišljanje, koje se odmah nameće je: čije su rijeke?

Jedini razuman odgovor glasi ničije. Rijeka sa dvije obale i florom i faunom koje ju nastanjuju čini mini ekosistem. Kako ipak živimo u vremenu i sistemu koji pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja pravu na život, jasno je da su vlastodržci svemu živom i neživom odredili vlasnika/e. Sama ideja o vlasništvu nad prirodom je apsurdna, mi je nismo stvorili, ovu planetu zajedno sa svim drugim vrstama samo nastanjujemo, naš opstanak je uslovljen prirodnim zakonima, a prirodne nepogode nas mogu u trenutku zbrisati sa lica zemlje. Pošto stvari stoje kako stoje i vlasništvo nad resursima će postojati još neko vrijeme maksimum koji možemo postići je da prirodnom baštinom raspolažemo na najpravedniji i najodgovorniji mogući način. Od načina rješavanja ovog pitanja zavisi budućnost planete, biljnih i životinjskih vrsta što znači nas samih i generacija koje dolaze.

Iz prvog proizilazi drugo pitanje: ko i na koji način ima pravo raspolagati prirodnom baštinom i nacionalnim resursima/ blagom?

Da bi se uopšte mogli upustiti u potragu za odgovorom na ovo pitanje potrebno je odrediti šta je to pravedno/odgovorno i nepravedno/neodgovorno raspolaganje resursima. Rijeke, jezera, mora, šume, rude i minerali su od životnog značaja za ljudsku zajednicu i sva živa bića. Opstanak zajednice koja nastanjuje određenu teritoriju u potpunoj je zavisnosti od klimatskih uslova i raspoloživih resursa u toj oblasti, zbog toga ih i nazivamo nacionalnim blagom. Slijedeći tu logiku neminovno dolazimo do zaključka da je dobro samo ono što ide u korist zajednice i životne sredine, a da je loše sve što šteti zajednici i životnoj sredini. Ako polazimo od ovog principa onda bi pravedno i odgovorno raspolagati resursima značilo racionalno ih koristiti i održavati na takav način da svi stanovnici tog područja imaju jednak pristup resursima i da svi zajedno vode računa o očuvanju životne sredine. U prirodi vladaju zakoni međuzavisnosti pa nestanak jedne karike u ekosistemu ili lancu ishrane znači narušavanje prirodne ravnoteže i uzrokuje sve brže nestajanje drugih vrsta.

Ukoliko se slažemo sa prethodnim zaključcima složićemo se i da je najbolji način upravljanja prirodnom baštinom onaj demokratski tj. da svi mi zajedno učestvujemo kako u donošenju odluka od kojih zavisi naš opstanak, naša budućnost tako i u kontroli njihovog sprovođenja. Sadašnja situacija u kojoj se političke partije (preciznije: kriminogene interesne grupe) izabrane od strane petnaest ili najviše dvadeset procenata birača obraćaju narodu u čije ime vrše vlast samo u predizbornom periodu, dakle jednom u četiri godine, je daleko od demokratije. Mi nemamo nikakvu kontrolu nad aktivnostima vlada i parlamenata za vrijeme trajanja njihovog mandata, a oni odlučuju o kvalitetu naših života i iskorištavanju zajedničkih resursa. To nije demokratija. Demokratsko upravljanje strateškim resursima bi značilo pokretanje ozbiljne javne rasprave na svim nivoima, od upoznavanja djece u školama, preko omladine, srednje i starije generacije sa problematikom do stručnih i akademskih rasprava, ako je potrebno i neposrednim izjašnjavanjem građana o načinu korištenja resursa putem referenduma. To bi bilo demokratski. Narod se upozna sa problemom, diskutuje na različitim nivoima i potom izjašnjava. Jedino se na ovaj način mogu izbjeći manipulacije, malverzacije i zloupotrebe funkcija, a osigurati privredni razvoj i brigu za očuvanje zdrave životne sredine u korist stvarne većine.

Čija je naša struja?

Treće pitanje bi vjerovatno glasilo: zar davanje koncesija za korištenje rijeka, privatizacija elektroenergetskog sistema i izgradnja termo i hidro elektrana uz pomoć međunarodnih institucija i multinacionalnih kompanija neće napuniti budžet, pomoći oživljavanju privrede, zapošljavanju i poboljšanju životnog standarda stanovništva? Djelimičan, ali jasan odgovor nam može dati nekoliko kontra pitanja. Da li bi zapadno-evropske države hidro i termo elektrane gradile kod nas ili u svojim zemljama da je to pametno ulaganje u budućnost? Kada je izgrađena posljednja termo elektrana u zapadnoj Evropi? Zašto zemlje članice EU zakonski propisuju povećanje korištenja obnovljivih izvora energije? Koliko je ekonomski najmoćnijih država privatizovalo svoje elektroenergetske sisteme i kakvi su rezulati? Magla polako nestaje, a odgovori se počinju nazirati. Razvijene zemlje su davno prestale praviti termoelektrane jer su prekomjernim iskorištavanjem resursa trajno onečistili svoju životnu sredinu, uništili čitave ekosisteme, učinili klimu u tim područjima nepodesnom za život, a ono što je preostalo su zaštitili i ne pada im na pamet da ponavljaju iste greške. Zato će pokušati da podmićivanjem i ucjenama domaćih kriminalizovanih političara ovladaju našim resursima i prijeko potrebnu energiju crpe iz naših zaliha (iz istih razloga su SAD izvršile invaziju na Irak, naftu crpe bez ikakvih ograničenja, a u zemlji najbogatijom naftom imaju kilometarske redove na benzinskim pumpama). Hoćemo li im to dozvoliti? Nažalost, sudeći po procesu bagatelne rasprodaje narodne imovine vlada RS sa Dodikom na čelu sigurno hoće. U svojoj pljački, a dugoročno i uništavanju životne sredine, će se poslužiti izgovorima kako je sve u narodnom interesu. Najobičnija je laž da će veliki broj stanovnika imati koristi od izgradnje toliko pominjanih elektrana. Prije svega BiH proizvodi višak struje, dakle imamo dovoljno za svoje potrebe i još nam ostaje za izvoz. Koncesije za sve najznačajnije lokacije će se dodijeliti velikim multinacionalnim kompanijama tako da novac dobijen prodajom električne energije neće više ostajati u zemlji niti puniti budžete domaćih institucija već završavati u džepovima pojedinaca i računima širom svijeta samo ne ovdje. Tržišni pristup ekonomiji kakav ove kompanije praktikuju će dovesti do toga da će proizvedena struja ići na tržište i da će je moći koristiti isključivo oni koji više plate, a narod koji naseljava područja iz kojih se resursi crpe neće ih interesovati. Logika profita po kojoj je današnje društvo uređeno je nemilosrdna. Zna se koje države troše najviše resursa i kojima se potrošnja konstantno povećava, zna se ko može priuštiti nove i nove količine. To su upravo države iz kojih dolazi najveći broj multinacionalnih kompanija koje su najveći potrošači i koji imaju da plate.

Ko će imati koristi prodaje naših resursa?

Ne treba biti posebno pametan niti vidovit, dovoljno je osvrnuti se na dosadašnji proces privatizacije i lako se može zaključiti ko će imati koristi od privatizacije elektroenergetskog sektora, od izgradnje novih hidro i termoelektrana, a ko neće. Kao i do sada od prodaje imovine koju su dobrovoljnim radom i izdvajanjem samodoprinosa izgradili naši djedovi i bake, očevi i majke, dakle naš(i) narod(i), najmanje koristi će imati upravo taj isti narod u čijem se interesu, navodno, privatizacija i provodi. Iskustvo zemalja koje su privatizovale ovaj sektor pokazuje da cijena električne energije, nakon privatizacije, drastično raste dok kvalitet usluga drastično pada. Pod izgovorom stvaranja povoljne klime za zapošljavanje kompanije sa milionskim profitom će plaćati struju po povlaštenim tarifama, a razlika će se nadoknađivati preko leđa najsiromašnijih slojeva stanovništva tj. oni koji zarađuju ogromne sume novca će plaćati struju po nižoj cijeni od domaćinstava koja jedva sastavljaju kraj s krajem. Najdirektnije će biti pogođeno stanovništvo u područjima u kojima će se graditi hidro i termoelektrane jer će u tim krajevima doći do trajne promjene klime, zagađenja, uništenja riječne flore i faune, svojevrsnog ekocida. U široj perspektivi cijelo društvo će biti u gubitku, jer ćemo ostati bez prava raspolaganja resursima koji se nalaze na našoj teritoriji, a znamo da su resursi, nakon ratne i poratne pljačke i devastacije društvenih preduzeća jedino blago kojim raspolažemo. Dakle, ostajemo bez ikakve šanse da se izvučemo iz, već dvadesetogodišnje ekonomske krize, bez mogućnosti da sami razvijamo privredne potencijale te na taj način zaustavimo odlazak obrazovanih mladih ljudi iz zemlje i diretkno utičemo na oporavak društva. Generacijama koje dolaze ostavljamo osakaćenu i zagađenu zemlju.

Pa ko će onda imati koristi od prodaje naših resursa?

Mislim da je iz prethodno izloženog sasvim jasno ko će profitirati na našoj nesreći. Najviše koristi će svakako izvući multinacionalne kompanije koje će za kratko vrijeme, smiješno malim ulaganjima ovladati značajnim resursima, jeftinom, a kvalifikovanom radnom snagom i biti u mogućnosti da bez ikakve kontrole javnosti neograničeno crpe naša prirodna bogatstva. Pomenute kompanije imaju bogato iskustvo u izazivanju kriza i ratova širom svijeta, zatim ovladavanjem tržištima oslabljenih država i konačno crpljenjem resursa do potpunog uništenja cijelih regiona. Jedna od takvih kompanija koja posluje u našem gradu je Mittal koja je crpeći rudu sa ostrva Bouganville, u južnom Pacifiku, zagadila ostrvo do te mjere da je voda u rijekama postala doslovno crna, te da je život mjesnom stanovništvu postao skoro pa nemoguć. Ovakvo djelovanje kompanije je dovelo do pobune i, nakon dugotrajne borbe, do konačnog protjerivanja kompanije sa ostrva (obavezno potražiti dokumentarni film Kokos revolucija). Šta smo dobili dolaskom Mittala u Prijedor? To da su dugogodišnji radnici ostali bez posla dok se njihova radna mjesta popunjavaju mladim ljudima sa kojima se potpisuju mjesečni ugovori koji se raskidaju približavanjem zakonskog roka za primanje radnika u stalni radni odnos. Da li se standard građana Prijedora imalo popravio dolaskom kompanije? Nije. Šta smo dobili? Ništa! Šta smo izgubili? Izgubili smo rudnike u koje smo svi toliko puno uložili. Osim multinacionalnih kompanija, dobro će proći i njihovi ljudi na terenu tj. razni međunarodni zvaničnici tzv. diplomate i humanitarci koji će ih posavjetovati ko je najslabija karika, kome se u vladama i oko njih treba obratiti i koliko ponuditi da se posao što prije i što bezbolnije obavi.

Na kraju stižemo i do najvećih krivaca za ovakav razvoj situacije, domaćih političara koji nas zarad lične koristi uporno guraju u propast. Svjedočimo kako SNSD, koji dominira na svim nivoima entitetske i državne vlasti, nemilice rasprodaje našu imovinu, predstavljajući ovaj proces kao vrhunsko dostignuće vlade koje će riješiti sve socijalne i ostale probleme. Zašto biraju put uništavanja umjesto oživljavanja domaće privrede? Kao prvo, javna je tajna da za svaku prodaju neko od moćnika uzima procenat. Kao drugo, priliv tolikih suma novca u budžet će poslužiti za kupovinu socijalnog mira i vrlo vjerovatno im omogućiti još jedan mandat i novu priliku za bogaćenje. Nakon ovog perioda, kad privatizacija strateških preduzeća bude okončana mnogi će se povući iz politike i postati «uspješni privrednici». Biznismeni. Očigledno je da su im interesi naroda na koje se uporno pozivaju na posljednjem mjestu, da razmišljaju i vladaju u skladu sa starom izrekom: «A poslije mene potop». Ako nije tako neka odgovore na pitanje kako to da Njemačka država, većinski vlasnik Deutche Telekoma (T-com), uspješno posluje i kupuje telekomunikacijske sisteme širom svijeta? Zašto je vlada prodala Mobi's koji bi sumu za koju je prodan zaradio u pet do šest godina poslovanja, a i dalje bi bio u našem vlasništvu? Zašto pregovore o davanju koncesija za korištenje rijeka i jezera vode bez znanja i odobravanja javnosti? Zašto vlasti sistemski ne rade na razvoju turizma kad je poznato da puno širi krug ljudi i privrednih subjekata ima korisiti od njega nego od elektrana?

Ako želimo opet živjeti u naprednom društvu, dostojanstveno, od svoga rada, ako želimo da sačuvamo kakve takve izglede za izlazak iz krize, ako želimo imati djecu i unučad koja će živjeti u zdravom okruženju mi jednostavno moramo spriječiti beskrupulozne vlastodršce da rasprodaju i unište najvrijednije što imamo. Na kraju krajeva ako već živimo i radimo za nečije interese, zašto ne bi živjeli i radili za svoje, interese svih prevarenih, poniženih i obespravljenih građana?

Stotinu i pedeset godina organizovane borbe za prava žena

Organizovana borba za prava žena počela je još od 8. marta 1857. godine kada su žene zaposlene u tekstilnoj inustriji izašle na ulice New York-a da protestvuju zbog neljudskih radnih uslova i niskih plata. Dvije godine kasnije osnovale su prvi sindikat za zaštitu i osiguranje prava u radnoj sredini. 8. marta 1908. u New York-u žene marširanjem kroz grad zahtjevaju kraće radno vrijeme, bolju platu, pravo glasa i zabranu dječijeg rada. Međunarodni dan žena je 1911. prvi put obilježen u nekim evropskim zemljama tako što je milion žena i muškaraca defilovalo ulicama tražeći pravo žena; da glasaju i budu birane, pravo na rad i zabranu diskriminacije na radnom mjestu. Od 1975. Ujedinjene Nacije su počele obilježavati 8. mart kao međunarodni dan žena, a dvije godine kasnije generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava. Svjetska konferencija žena u Pekingu, održana 1995. u završnom dokumentu navodi: «Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduslov društvene pravde. Stoga se ne može posmatrati kao izolovano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva». Preko stotinu i pedeset zemalja je do sada ratifikovalo «Žensku konvenciju», međutim još uvijek u svijetu žene nemaju ista prava i mogućnosti kao muškarci i kao takve čine većinu od 1,3 milijarde siromašnih. Tri četvrtine žena iznad dvadeset i pet godina starosti u Aziji i Africi su nepismene, u prosjeku žene zarađuju 30 do 40% manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svagdje su žene žrtve nasilja kako u porodici tako i u društvu. Na našim prostorima žene su prvi put u istoriji pred zakonom izjednačene sa muškarcima u SFRJ. Zakonom o obaveznom osnovnom obrazovanju mnoge patrijarhalne porodice su bile primorane školovati žensku djecu. Iako ne u istoj mjeri kao muškarci- žene su u to vrijeme ipak zauzimale neke od najodgovornijih pozicija kako u izvršnoj tako i u zakonodavnoj vlasti. Ovaj proces u zadnjih petnaestak godina ide u obrnutom smjeru. U vladi RS kao i u savjetu ministara BiH niti jedno ministarstvo ne vodi žena. Kako je to moguće? Da li su žene manje sposobne, manje inteligentne od muškaraca? Naravno da nisu, međutim društvo u kome živimo je zasnovano na nacionalnoj, socijalnoj, polnoj dominaciji i diskriminaciji. Neke od najzaostalijih i najopasnijih ideja mračne prošlosti kao što su patrijarhat i kult vođe (muškarca) su ponovo zaživjele u našem društvu. Pogrešno bi bilo osloniti se i čekati nametanje određenih rješenja od strane međunarodne zajednice, kakvih je bilo u posljednjih par godina, jer ona nisu predstavljala poboljšanje položaja žene u praksi. Ovaj položaj se može promjeniti jedino zajedničkom borbom žena i muškaraca za ravnopravnost.

Tuesday, April 17, 2007

Nacionalizam kao antiteza Antifasizma



Tranzicija koja je zadesila nasa podrucja uslovila je pojavu i promjenu mnogo cega. Neke prijasnje tekovine koje su se njegovale u Jugoslaviji dobile su sasvim drugaciji predznak. Ovaj tekst je osvrt na taj i slicne fenomene.

Jedna od najbitnijih stvari koju smo mogli dozivjeti u poratnom vremenu jeste nacionalna hegemonizacija antifasizma. Tranzicijskim uvodjenjem novog i drugacijeg drustvenog, ekonomskog i politickog poretka doslo je snazne izmjene idejnopolitickih premisa, gdje je prijasnji antikapitalizam zamijenjen slicnom idejom, idejom antitotalitarizma, kao podesan supstitut preko kojeg bi se tretirao problem "komunistickog nasilja", a time stvorilo plodno tlo za rehabilitaciju i drustvenu amnestiju pripadnika vlastite nacije koji su bili podlozni tom nasilju. S druge strane, antijugoslovenstvo je postalo bitan faktor u nacionalizaciji zaracenih strana u Drugom svjetskom radu, a ujedno time i sredstvo relativizacije vlastitih zlocina i ponovnog, ovog puta drugacijeg, vrijednovanja i definiranja zrtve i dzelata. Cime se ovo moze opravdati? Opravdati vjerovatno ne, ali se moze prepoznati kao odgovor na ideologizaciju antifasizma u Jugoslaviji do te mjere da je taj fenomen postao oruzje drzave u smislu amnestiranja same sebe od bilo kakve negativne primisli.

Kakvu situaciju danas imamo u Bosni i Hercegovini u pogledu sjecanja na tekovine antifasizma? U burnim vremenima poput ovih danas se sve vise namece slika fasizma u njegovom iskonskom obliku kao efemernom pojavom, sto je uslovljeno prvenstveno iznalazenjem kontrastavova protiv druge dvije nacije, sto je postalo primarna zadaca svakog "nacionalno osvjestenog" gradjanina BiH, a s druge strane pod jakim utjecajem antijugoslovenstva sa sve tri strane, antifasizam se pokusava relativizirati pa cak i negirati, cemu zdusnu podrsku daju dojucerasnji komunisti a danasnji nacionalisti, spremni da se odreknu svega sto su bili prije '92. za dobrobit svojih vlastitih dzepova, fotelja i stranackih uvjerenja. Dojucerasnji praznici kojima su se svi radovali su izbrisani, a ako neko odluci obiljeziti Dan pobjede nad fasizmom, na lokalnom ili drzavnom nivou, Dan AVNOJ-a ili USAOJ-a, Dan mladosti, automatski se smatra kvislingom, jugonostalgicarem, postaje neprijatelj nacije. Slicna je situacija i u susjednim drzavama, gdje se takodjer antifasizam nacionalizira, relativizira i decentralizuje, medjutim u Bosni i Hercegovini je situacija specificna posto imamo tri nacionalna idioma koja su, nekim cudom, po ovom pitanju u potpunosti saglasna. Bosnjacima u federaciji je potreban iskonstruirani antifasizam da bi se razlikovali od ustaskih i cetnickih ideologija, ali naravno ne prezaju od toga da se samoproglase najvecim zrtvama komunisticke diktature, cime indirektno daju podrsku anti-antifasizmu. Hrvati njeguju tekovine NDH koje su prakticno fasistickog predznaka, ali ipak konstruiraju svoj autohtoni nacionalni antifasizam kao civilizacijsko opredjeljenje proeuropski orjentiranog naroda koji oni toboze jesu, a Srbima u RS-u je taj isti potreban, u ovom slucaju cetnicki antifasizam ustolicen u liku i djelu Draze Mihajlovica, radi lakseg utemeljenja entitetskog suvereniteta. Na djelu imamo prilagodjavanje antifasizma sadasnjici u korist nacionalne drzave.

U historiji postoje teme koje su, unatoc proteku odredjenog perioda, zadrzale epitet vrucih tema, te su i danas aktualne. U tu grupu spadaju u krajnjoj liniji i desavanja u Drugom svjetskom ratu. Narocito nakon proteklog rata, u sklopu sve tri nacije u BiH javila se potreba za revidiranjem historije. Tu je svoju priliku vidjela nacionalna monumentalna historiografija, koja se nametnula kao jedina validna, unatoc tome sto je kriterij za pisanje i sacinjavanje takve historiografije nacionalizam, koji joj pomaze da u vlastitoj proslosti trazi nacionalnu slavu, a zanemaruje neslavne trenutke. U sklopu rjesavanja ovog problema najbitnije je raditi na promidzbi kriticke historiografije, koja ce moci dati veci nivo pouzdanosti pri temama antifasizma i Drugog svjetskog rata.

Fasizam je samo jedan oblik ekstremnog nacionalizma i samo pravilno tumacenje antifasizma je dobar osnov za kritiku nacionalizma. Teorijski razvoj antifasizma u ovom obliku predstavlja polaznu osnovu za kritiku drustvno-ekonomskih izvora nacionalizma, dok antitotalitarizam, koji smo spomenuli na pocetku teksta, ovu kritiku lisava vrijednosti i stvara time cvrscu osnovu za preoblikovanje antifasizma u antikomunizam, odnosno antisocijalizam, sto samo dodatno sluzi ucvrscivanju toboznjeg nacionalnog duha. Uz fenomen socijalizma usko je vezano i vidjenje fasizma u razlicitim epohama. Prije sirenja socijalizma on je bio utopija, cije je mjesto u buducnosti. Danas, nakon raspada socijalizma i uslovno receno socijalistickih drzava on je iluzija koja je dobila epitet totalitarne. Slicno se razvijala i slika fasizma. Izmedju dva svjetska rata, fasizam se tretirao uglavnom kao realpoliticka pojava, on dobiva svoje mjesto u socioloskim teorijama, a nakon Drugog svjetskog rata, o njemu se uglavnom govori sa antifasisticke i antitotalitarne distance, da bi se njegov status opet promijenio krajem 20. stoljeca. To mozemo vrlo jasno primjetiti na vlastitom iskustvu, gdje smo imali priliku vidjeti, a imamo je i danas, kako "demokratski nacionalisti" pokusavaju redefinirati antifasizam u svoju korist, pokusavajuci stvoriti odredjeni vid "pozitivnog nacionalizma", a pored tih "umjerenih", "demokratski nastrojenih nacionalista", postoje i ekstremni radikalni nacionalisti koji sada, kada ih nista konkretno ne sprjecava u tome, fasizam javno dozivljavaju kao oblik nacionalnog osjecanja. Princip je isti, samo su nijasne u sprovodjenju fasizma.

Iz navedenog vidimo cistu paralelu koju treba povuci, bez da se uplicemo u mrezu koju podmuklo stvara drzava kao takva, vec da sagledamo pojmove fasizma i antifasizma kao apstraktne pojmovne kategorije, a ne kao sredstva licnog nacionalnog vrijednovanja ili optuzivanja drugog. Nacionalizam izvire iz fasizma kao njegov ekstremni izdanak, kao pojava koja ima plodno tlo posebno danas na nasem podrucju. Dakle ne treba zanemariti ulogu fasizma, i ako svjesni, "demokratski nacionalisti" danas pricaju o "svom" antifasizmu deklarirajuci sebe kao antifastiste, ne smijemo ne primjetiti njihovo licemjerstvo i poltronstvo. Antifasizam je kontrastna pojava fasizma, a kao takva i nacionalizma. Anifasizam nije licno iskljucivo nacionalno pravo ni jednog od nacionalnih idioma, on je univerzalna kategorija i time dostupna svakom slobodno mislecem pojedincu i sto je najvaznije, njegovine tekovine i ideje su operisane od drzave i nacije. Promovisanjem antifasizma mi promovisemo svoje stavove i svoju nadu u bolje sutra, sutra koje nece biti pod cizmom fasistickih tekovina, bio to nacionalizam, klerikalizam ili neki drugi princip koji ugnjetava slobodu covjeka. Sutra u koje cvrsto vjerujemo.

Saturday, April 14, 2007

Thompson u Sarajevu? - Antifa rekacija



Marko Perkovic, tzv. Thompson, u sklopu svoje promotivne turneje uvrstio je i Sarajevo u grad gdje treba nastupati. Ipak, u ovom tekstu nije bitno ni mjesto ni vrijeme nastupa Marka Perkovica, ono sto je mnogo bitnije jeste sama cinjenica oko koje se digla pompa, a to je njegovo popjevavanje pjesme "Jasenovac i Gradiska Stara" u kojoj se na ocigledan nacin velica ustaski pokolj u Drugom svjetskom ratu, uz velicanje fasista kakvi su bili Jure Francetiæ, Maks Luburiæ i slicni. Povod njegovog nastupa je navodno humanitarni koncert, u organizaciji Hrvatskog katolickog dobrotvornog drustva u cilju prikupljanja sredstava za izgradnju studentskog doma. Dan 10. maj je izabran za dan koncerta u znak obiljezavanja desetogodisnjice posjete pape Ivana Pavla II Sarajevu. Na prvi pogled plemenita ideja, izgradnja studentskih domova, meðutim da li sluzi na cast Katolickoj crkvi, njenom kvazi-ekumenizmu i dobroti pozivanje osobe koja javno ne zazire i nije zazirala od toga da pjeva pjesme sa fasistièkom tematikom? Navodno se Marko ograðuje od pomenute pjesme, ali to je irelevantno ako znamo, a znamo, da je isti taj Marko pjevao pjesme tipa "Evo zore, evo dana", ponovo sa dozom velicanja fasistièkih tekovina NDH. Takoðer je poznato ko sacinjava publiku ovog muzicara sa jasnim ideoloskim diskursom i kakva ikonografija biva prezentirana na njegovim koncertima, pri cemu Marko nema vidljivu potrebu da se ogradi od iste.

Hrvatsko katolicko dobrotvorno drustvo ne zazire od ljigave indiferentnosti po pitanju nastupa Thompsona, koju pravda time da navodno ne primjeæuje ni¹ta fasisticko u Markovim pjesmama. Treba li ocigledniji primjer da u BiH lazni sjaj bilo koje vjerske organizacije vrlo lako blijedi kada doðe u dodir sa onim sto smatra za "svoje"? Treba li ocigledniji primjer prljavog politikanstva u kojeg su umijesane vjerske organizacije? Treba li ocigledniji primjer da je svejedeno da li kriz ima kuke ili ne? Ipak, Marko se ne uspijeva nacuditi negativnim reakcijama "Zidova i Armije BiH". S jedne strane drustvo, organizacija koja nosi epitet "katolicko", sto bi naravno trebalo dovoditi u vezu sa suzivotom, ljubavlju i drugim navodnim humanim tekovinama katolicizma, i s druge strane osoba ciji nadimak potice od vrste vatrenog naoruzanja i koji poruèuje da treba "baciti bombu, ubiti bandu" - u istom kosu. Daleko od svake vrste ideologizacija ili trazenja opravdanosti rijeèima "bio je rat, svasta se pjevalo, ljudi su trazili nekakvu snagu, vrijednost" u Markovim pjesmama mozemo primjetiti samo fasizam, glorifikaciju svoga koja ujedno znaèi devalorizaciju tuðega, rijeci mrznje. Danas je to Marko, sutra ce biti Dervis, a prekosutra Bora. I sve se svodi na isto. U torove po nacionalnom kljucu, glumicemo demokratiju i na svaki moguci nacin se boriti protiv onoga sto je drugacije. Danas pjesmom, sutra puskom.

Bez obzira radilo se o Handzar diviziji, Drazi Mihajlovicu ili Anti Pavelicu, fasizam ostaje fasizam. Ipak, ono sto obeshrabruje, jeste i sama cinjenica da se pompa dize samo oko tih parada primitivizma, a najcesce ne primjecujemo isti taj fasizam, kriptonacionalizam, u svojim redovima, u svom gradu, na funkcijama i na ulicama, ali to je valjda vec postala svakodnevna rutina pa smo se navikli na to. Na kraju krajeva, Marko ce doci, otpjevati svoje fasistièke poskocice i otici dalje na turneju, ali nasi domaci fasisti ce ostati i "pjevati" svoje sve dok ih mi ne prekinemo. A njihova "pjesma" je puno pogubnija od Markovog koketiranja fasizmom i paradiranja pod krizem, sa kukama ili bez.