Stotinu i pedeset godina organizovane borbe za prava žena

Organizovana borba za prava žena počela je još od 8. marta 1857. godine kada su žene zaposlene u tekstilnoj inustriji izašle na ulice New York-a da protestvuju zbog neljudskih radnih uslova i niskih plata. Dvije godine kasnije osnovale su prvi sindikat za zaštitu i osiguranje prava u radnoj sredini. 8. marta 1908. u New York-u žene marširanjem kroz grad zahtjevaju kraće radno vrijeme, bolju platu, pravo glasa i zabranu dječijeg rada. Međunarodni dan žena je 1911. prvi put obilježen u nekim evropskim zemljama tako što je milion žena i muškaraca defilovalo ulicama tražeći pravo žena; da glasaju i budu birane, pravo na rad i zabranu diskriminacije na radnom mjestu. Od 1975. Ujedinjene Nacije su počele obilježavati 8. mart kao međunarodni dan žena, a dvije godine kasnije generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava. Svjetska konferencija žena u Pekingu, održana 1995. u završnom dokumentu navodi: «Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduslov društvene pravde. Stoga se ne može posmatrati kao izolovano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva». Preko stotinu i pedeset zemalja je do sada ratifikovalo «Žensku konvenciju», međutim još uvijek u svijetu žene nemaju ista prava i mogućnosti kao muškarci i kao takve čine većinu od 1,3 milijarde siromašnih. Tri četvrtine žena iznad dvadeset i pet godina starosti u Aziji i Africi su nepismene, u prosjeku žene zarađuju 30 do 40% manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svagdje su žene žrtve nasilja kako u porodici tako i u društvu. Na našim prostorima žene su prvi put u istoriji pred zakonom izjednačene sa muškarcima u SFRJ. Zakonom o obaveznom osnovnom obrazovanju mnoge patrijarhalne porodice su bile primorane školovati žensku djecu. Iako ne u istoj mjeri kao muškarci- žene su u to vrijeme ipak zauzimale neke od najodgovornijih pozicija kako u izvršnoj tako i u zakonodavnoj vlasti. Ovaj proces u zadnjih petnaestak godina ide u obrnutom smjeru. U vladi RS kao i u savjetu ministara BiH niti jedno ministarstvo ne vodi žena. Kako je to moguće? Da li su žene manje sposobne, manje inteligentne od muškaraca? Naravno da nisu, međutim društvo u kome živimo je zasnovano na nacionalnoj, socijalnoj, polnoj dominaciji i diskriminaciji. Neke od najzaostalijih i najopasnijih ideja mračne prošlosti kao što su patrijarhat i kult vođe (muškarca) su ponovo zaživjele u našem društvu. Pogrešno bi bilo osloniti se i čekati nametanje određenih rješenja od strane međunarodne zajednice, kakvih je bilo u posljednjih par godina, jer ona nisu predstavljala poboljšanje položaja žene u praksi. Ovaj položaj se može promjeniti jedino zajedničkom borbom žena i muškaraca za ravnopravnost.