Nacionalizam kao antiteza Antifasizma

Tranzicija koja je zadesila nasa podrucja uslovila je pojavu i promjenu mnogo cega. Neke prijasnje tekovine koje su se njegovale u Jugoslaviji dobile su sasvim drugaciji predznak. Ovaj tekst je osvrt na taj i slicne fenomene.

Jedna od najbitnijih stvari koju smo mogli dozivjeti u poratnom vremenu jeste nacionalna hegemonizacija antifasizma. Tranzicijskim uvodjenjem novog i drugacijeg drustvenog, ekonomskog i politickog poretka doslo je snazne izmjene idejnopolitickih premisa, gdje je prijasnji antikapitalizam zamijenjen slicnom idejom, idejom antitotalitarizma, kao podesan supstitut preko kojeg bi se tretirao problem "komunistickog nasilja", a time stvorilo plodno tlo za rehabilitaciju i drustvenu amnestiju pripadnika vlastite nacije koji su bili podlozni tom nasilju. S druge strane, antijugoslovenstvo je postalo bitan faktor u nacionalizaciji zaracenih strana u Drugom svjetskom radu, a ujedno time i sredstvo relativizacije vlastitih zlocina i ponovnog, ovog puta drugacijeg, vrijednovanja i definiranja zrtve i dzelata. Cime se ovo moze opravdati? Opravdati vjerovatno ne, ali se moze prepoznati kao odgovor na ideologizaciju antifasizma u Jugoslaviji do te mjere da je taj fenomen postao oruzje drzave u smislu amnestiranja same sebe od bilo kakve negativne primisli.

Kakvu situaciju danas imamo u Bosni i Hercegovini u pogledu sjecanja na tekovine antifasizma? U burnim vremenima poput ovih danas se sve vise namece slika fasizma u njegovom iskonskom obliku kao efemernom pojavom, sto je uslovljeno prvenstveno iznalazenjem kontrastavova protiv druge dvije nacije, sto je postalo primarna zadaca svakog "nacionalno osvjestenog" gradjanina BiH, a s druge strane pod jakim utjecajem antijugoslovenstva sa sve tri strane, antifasizam se pokusava relativizirati pa cak i negirati, cemu zdusnu podrsku daju dojucerasnji komunisti a danasnji nacionalisti, spremni da se odreknu svega sto su bili prije '92. za dobrobit svojih vlastitih dzepova, fotelja i stranackih uvjerenja. Dojucerasnji praznici kojima su se svi radovali su izbrisani, a ako neko odluci obiljeziti Dan pobjede nad fasizmom, na lokalnom ili drzavnom nivou, Dan AVNOJ-a ili USAOJ-a, Dan mladosti, automatski se smatra kvislingom, jugonostalgicarem, postaje neprijatelj nacije. Slicna je situacija i u susjednim drzavama, gdje se takodjer antifasizam nacionalizira, relativizira i decentralizuje, medjutim u Bosni i Hercegovini je situacija specificna posto imamo tri nacionalna idioma koja su, nekim cudom, po ovom pitanju u potpunosti saglasna. Bosnjacima u federaciji je potreban iskonstruirani antifasizam da bi se razlikovali od ustaskih i cetnickih ideologija, ali naravno ne prezaju od toga da se samoproglase najvecim zrtvama komunisticke diktature, cime indirektno daju podrsku anti-antifasizmu. Hrvati njeguju tekovine NDH koje su prakticno fasistickog predznaka, ali ipak konstruiraju svoj autohtoni nacionalni antifasizam kao civilizacijsko opredjeljenje proeuropski orjentiranog naroda koji oni toboze jesu, a Srbima u RS-u je taj isti potreban, u ovom slucaju cetnicki antifasizam ustolicen u liku i djelu Draze Mihajlovica, radi lakseg utemeljenja entitetskog suvereniteta. Na djelu imamo prilagodjavanje antifasizma sadasnjici u korist nacionalne drzave.

U historiji postoje teme koje su, unatoc proteku odredjenog perioda, zadrzale epitet vrucih tema, te su i danas aktualne. U tu grupu spadaju u krajnjoj liniji i desavanja u Drugom svjetskom ratu. Narocito nakon proteklog rata, u sklopu sve tri nacije u BiH javila se potreba za revidiranjem historije. Tu je svoju priliku vidjela nacionalna monumentalna historiografija, koja se nametnula kao jedina validna, unatoc tome sto je kriterij za pisanje i sacinjavanje takve historiografije nacionalizam, koji joj pomaze da u vlastitoj proslosti trazi nacionalnu slavu, a zanemaruje neslavne trenutke. U sklopu rjesavanja ovog problema najbitnije je raditi na promidzbi kriticke historiografije, koja ce moci dati veci nivo pouzdanosti pri temama antifasizma i Drugog svjetskog rata.

Fasizam je samo jedan oblik ekstremnog nacionalizma i samo pravilno tumacenje antifasizma je dobar osnov za kritiku nacionalizma. Teorijski razvoj antifasizma u ovom obliku predstavlja polaznu osnovu za kritiku drustvno-ekonomskih izvora nacionalizma, dok antitotalitarizam, koji smo spomenuli na pocetku teksta, ovu kritiku lisava vrijednosti i stvara time cvrscu osnovu za preoblikovanje antifasizma u antikomunizam, odnosno antisocijalizam, sto samo dodatno sluzi ucvrscivanju toboznjeg nacionalnog duha. Uz fenomen socijalizma usko je vezano i vidjenje fasizma u razlicitim epohama. Prije sirenja socijalizma on je bio utopija, cije je mjesto u buducnosti. Danas, nakon raspada socijalizma i uslovno receno socijalistickih drzava on je iluzija koja je dobila epitet totalitarne. Slicno se razvijala i slika fasizma. Izmedju dva svjetska rata, fasizam se tretirao uglavnom kao realpoliticka pojava, on dobiva svoje mjesto u socioloskim teorijama, a nakon Drugog svjetskog rata, o njemu se uglavnom govori sa antifasisticke i antitotalitarne distance, da bi se njegov status opet promijenio krajem 20. stoljeca. To mozemo vrlo jasno primjetiti na vlastitom iskustvu, gdje smo imali priliku vidjeti, a imamo je i danas, kako "demokratski nacionalisti" pokusavaju redefinirati antifasizam u svoju korist, pokusavajuci stvoriti odredjeni vid "pozitivnog nacionalizma", a pored tih "umjerenih", "demokratski nastrojenih nacionalista", postoje i ekstremni radikalni nacionalisti koji sada, kada ih nista konkretno ne sprjecava u tome, fasizam javno dozivljavaju kao oblik nacionalnog osjecanja. Princip je isti, samo su nijasne u sprovodjenju fasizma.

Iz navedenog vidimo cistu paralelu koju treba povuci, bez da se uplicemo u mrezu koju podmuklo stvara drzava kao takva, vec da sagledamo pojmove fasizma i antifasizma kao apstraktne pojmovne kategorije, a ne kao sredstva licnog nacionalnog vrijednovanja ili optuzivanja drugog. Nacionalizam izvire iz fasizma kao njegov ekstremni izdanak, kao pojava koja ima plodno tlo posebno danas na nasem podrucju. Dakle ne treba zanemariti ulogu fasizma, i ako svjesni, "demokratski nacionalisti" danas pricaju o "svom" antifasizmu deklarirajuci sebe kao antifastiste, ne smijemo ne primjetiti njihovo licemjerstvo i poltronstvo. Antifasizam je kontrastna pojava fasizma, a kao takva i nacionalizma. Anifasizam nije licno iskljucivo nacionalno pravo ni jednog od nacionalnih idioma, on je univerzalna kategorija i time dostupna svakom slobodno mislecem pojedincu i sto je najvaznije, njegovine tekovine i ideje su operisane od drzave i nacije. Promovisanjem antifasizma mi promovisemo svoje stavove i svoju nadu u bolje sutra, sutra koje nece biti pod cizmom fasistickih tekovina, bio to nacionalizam, klerikalizam ili neki drugi princip koji ugnjetava slobodu covjeka. Sutra u koje cvrsto vjerujemo.