O izborima, reformama i policiji

Ovih dana sve su cešće rasprave o tzv. reformi policije, koju treba da provede Bosna i Hercegovina da ostvarila mogućnost pristupanja Evropskoj Uniji, odnosno potpisivanja sporazuma o stabilizaciji i pridruћivanju. Dok su gospoda Silajdžić i Dodik tvrdoglavo odbijali razne nacrte i ostajali principijelni pri svojim zahtjevima, gospodin visoki predstavnik je pokušavao da ostvari korak naprijed u ovom procesu podnoseci svoj nacrt reforme, kojeg su obje strane zduљno odbacile, saglasivљi se barem po tom pitanju i iz tog aspekta, o tome kako je reformiranje drћavnog aparata prisile vaћan princip koji ce odrediti buducnost države. Zatim su sastavili i potpisali protokol koji ce poslati visokom predstavniku Miroslavu Lajcaku.

Dodik i Silajdžić su istakli da ce taj dokumenet biti dovoljan da Brisel odobri potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju izmedu Bosne i Hercegovine i Evropske unije, brbljajući o tome kako su znacajno približili stavove u vezi sa reformom. Naravno, približavanje stavova se desilo neposredno nakon što su pocele kolati glasine kako ce Lajcak smijeniti i Dodika i Silajdžića. Nameće se zaključak da je funkcionerska fotelja bitnija od takozvanih samoproklamovanih interesa koje zastupaju i brane obje strane, svaka svoj, te da je opstanak na funkciji vrijedan svakog odricanja, makar to bilo na racun stavova koji se baziraju na njihovoj svakidašnjoj dnevnopolitičkoj retorici, kojom su ova dva majstora prevare ubijedili glasače na prošlim izborima da su baš oni ti koji ce riješiti sve njihove probleme.

Samo jedan jedini primjer, prilično shvatljiv svakom prosjecnom covjeku, dovoljan je da potvrdi dvije bitne cinjenice, koje proizlaze jedna iz druge:

1.) svaki izbori su farsa
2.) onima koji su na vlasti narod ne znaci ništa

Zašto je to tako?

U predizbornoj kampanji oba politicara, i predstavnik Nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik, i 100% za-bosanac Haris Silajdћic svoju priliku vidjeli su u nacionalistickoj retorici, u budenju nacionalne svijesti naravno na racun druge nacije. Kod našeg naroda taj duh nije teško probuditi, pa su i jedan i drugi požnjeli odlične rezultate na izborima, Silajdžic nam je postao član predsjedniљtva, a Dodik premijer manjeg entiteta. Obećavajući rješenje problema i zalaganje za provodenje svojih ideja (koji su automatski i "naši", ili "njihovi", svejedno), narod je zamoljen za darivanje legitimnosti, jedinog sredstva za uspješnu primjenu onoga što narod želi. Sigurno ... naravno, došavši na vlast, kroz permanentno obmanjivanje naroda najgorom vrstom politikanstva i retorike, ova dvojica su držali i drže narod u obmani da rade za njihovo dobro. Nedavno su pokazali da iza onog što serviraju narodu ne stoje ni sami. Najvažnija stvar je očuvanje pozicije.

Bilo kako bilo, kako sada stvari stoje reforma će se jednom morati sprovesti, s njima ili bez njih, a to bi trebalo da znaci zadržavanje državnog aparata prisile, njegovo jačanje. Ta policija je potrebna istom tom državnom aparatu, oličenom u bilo kojem i bilo kakvom funkcioneru, izmedu ostalog i da sankcionira ono što vlast kaže da je potrebno sankcionisati. I zbog toga narod treba da se zamisli, jer doci ce vrijeme kada ce se ovakva vlast morati smjenjivati prisilno, a tada ce "naša" ili "njihova", "zajednicka" ili "razjedinjena", "državna" ili "mjesnozajednicka" policija intervenirati. Narod je izabrao krojače svoje sudbine, i ako jednom postane toliko revoltiran da izade na ulicu, aparatura istih tih koje je izglasao ce ga tada sprječavati da ostvari svoje zahtjeve. Ne jednom, policija je dokazala da je spremna oduzeti po potrebi i život, samo da bi ostala na nivou zadatka i ispunila očekivanja.

Kontekst je dakle širi. Ne treba se pitati kakva policija nam treba, odnosno kakvi političari nam trebaju, vec zašto nam je policija uopšte potrebna i da li je potrebna, i da li želimo društvo u kojem ce uvijek postojati dodici i harisi koji ce povjerenje naroda prodavati za komad fotelje, ili bi bolja opcija bila društvo bez autoriteta, koje bi samo uredivalo svoju sudbinu? Ovakav sistem kakav je danas, uz sve svoje razlike u politickim programima i svjetonazorima, uz sve razlike u pogledu toga kako urediti državu, ni jednom nije dovelo u pitanje sistem predstavništva, sistem parlamentarne demokratije i princip izbora. To je ono u cemu su sve politicke stranke jednake, ne zbog toga što poštuju ustavne i demokratske principe, ne zbog toga љto se zalažu za ostvarenje demokratije i humanih ideja, nego zato što upravo ovakav sistem betonira temelje njihove vladavine, zato što pomocu njega oni će uvijek moci proklamovati ideje i ciljeve, i prelaziti preko njih, imajuci uvijek beneficije koje danas uživaju. Uz sve međusobne razlike političke partije ce se uvijek složiti oko opštih principa izbora i oko "demokratskih" načela vladavine prava. Ponavaljam, ne zato jer smatraju da je taj sistem pravičan, nego zato љto im on omogucuje održavanje jaza izmedu tlačitelja i potlačenih, izmedu običnog čovjeka i njih, da bi u zabludi mogli održavati obespravljenog prosjecnog građanina i preko njegovih leda graditi kule i gradove.


Mihail Bakunjin je pisao:

"Predstavnički sistem, daleko od toga da je neka garancija za narod, on naprotiv stvara i garantira trajno postojanje jedne vladajuce aristokracije protiv tog istog naroda, a opće pravo glasa nije ništa drugo nego jedno odlično sredstvo tlačenja i uništenja naroda i to baš u ime jedne umišljene volje naroda..."